Kad je zapravo gotovo?

Kad prestaje život? Je li to u trenutku moždane smrti, je li to kad čovjek izgubi bit svog postojanja i cilj svog bića, neovisno o fizičkom stanju?
Vjerujem da i život, kao i sve ostalo prestaje trenutkom odluke, odluke da se nešto dovede do kraja, ili da se konačno završi. Tada je gotovo. Možeš ti živjeti, ali istodobno biti jako i dugo mrtav. Svaki dan čovjek dođe do trenutka u kojem treba donositi odluke, lakše ili teže, odluke bez neke negativne posljedice, ili one s većim i težim posljedicama. I kad odlučiš da nećeš više donositi odluke zapravo je gotovo. Gotovo je već i prije, već u rano jutro kad se probudiš spokojno miran, i znaš da ne želiš ustat iz kreveta. Možda je gotovo čak i pije toga, recimo već i noć prije kad si odugovlačio san prateći udarce kazaljke sata u mračnoj sobi, bez ikakvog drugog zvuka, s nula misli. Noć, tama, tišina, i nikakva moždana aktivnost.
Znaš osoba da je gotovo i onda kada se raduje odlasku na spavanje, ne radi odmora, već radi sna koji je drukčiji od stvarnosti. Taj nestvarni odlazak iz stvarnosti te jako veseli.
Tad je već gotovo. Točnije, već je bilo završilo. I ti to znaš. ALI uza sve ovo, gotovo je samo onda kad ti to odlučiš, a ne kad ti to kaže netko drugi, bez obzira na to tko to bio.
Završiti nešto je minimum individualna stvar, čin, potreba i sposobnost.
Neumjeće da se nešto završit znači da nije nikako dobro, jer završiti nešto znači da je došao kraj jednog, zapravo takvog tebe, a to znači da je gotovo, jer kraj je gotovo, a gotovo mora biti kraj!
Znaš najbolje da je gotovo, to osjetiš u želucu i grlu, vidi se u očima i čita se s usana. Očigledno je u pokretu i prepoznatljivo po uzdahu.
I sada moram reći kako zapravo doći do kraja, odnosno biti gotov, i nije toliko teško. Sve je to kako si posložiš misli, i s njima uskladiš radnje.
umijeće

In vino veritas

Kad se čovjek napije teže kontrolira svojim refleksima, osjećajima, postupcima i dr. radnja koje kontrolira dio mozga koje je pod utjecajem alkohola "ošamućen". Kod naših ljudi to je jedna krajnje normalna situacija, situacija koja je često zabavna, i/ili koja je sastavni dio svake zabave (ne znam kojim povodom?!). Interesantno, ali taj alkohol je svojevrsni bijeg i od stvarnosti, pa kad je čovjek loše volje, tužan radi nečega, onda opet pije da (navodno) ubije tu tugu.
Srećom nemam iskustva sa alkoholom. Ne znači da sam savršen, ali u 23 godine nikad nisam imao potrebnu niti probati, a kamoli "naliti" se kao neki ljudi koje poznajem.
Znači li to da mi u životu cvjetaju ruže, ili da nemam problema, hmm, ne bih rekao. Ne želim aludirati da sam psihički toliko jak pa da mogu riješiti nešto i bez alkohola (koji, nota-bene, ne rješava ništa!), nego čisto govorim kako mi to nije ispušni ventil.
Alkoholizam je jako veliki problem u Hrvata, ali i okolnih naroda. Nisam mogao vjerovati kad sam malo istraživao pa naišao na informaciju da je jako velik problem i u Finskoj recimo. Čudno mi je to bilo jer sam uvijek mislio da su ovi južniji narodi, po prirodi temperamentnije, nekako skloniji alkoholu (vjerojatno čista stigma), no dobro.

Pošto ne volim alkohol, a još manje alkoholičare, čak mi nisu toliko draga osobe koje popiju kad izlaze vani (ne bi li se KAO zabavile), mogu reći da sam pravi zastupnik contra alkohola. No jednu stvar obožavam, obožavam kad se osoba napije do boli pa kad ti kaže sve što misli, ono što bi htjela da znaš i ono što ne bi htjela da znaš. To najbolje odgovara onoj latinskoj izreci "In vino veritas" - "Što trijezan misli, pijan govori" (u slobodnom, svakodvnenom prijevodu).
Kad me netko pita zašto ne piješ, najdraža mi je ona izjava iz jednog Nick McDonellovog romana: "Sviđa ti se osjećaj moći koji imaš zato što si uvijek trijezan među sjebanim ljudima".

Koliko mene moj tata voli (tata i ja 2)

Znam da sam vrlo vjerojatno dosadan sa svojim kompliciranim odnosom s ocem, ali osjećam se puno lakše kad ga iznesem, ovako relativno javno.
Kod nas se uobičava o privatnim stvarima ne pričati, dapače, svako iznošenje podliježe osudi puritanskog i moralnog susjedstva i šire okoline. Da stvar bude tragičnija, svi sve znaju jer navečer čire kroz prozorčiće svojih jadnih kućica s još jasnijim okućnicama (o čistoći da ne govorim, estetika je pak nepoznata – što je sasvim razumljivo), a po danu se nalaze kao skupina nezaposlenih pa da ubiju slobodno (inače, za mnoge normalne radno vrijeme) i tračaju. Eh to je naša stvarnost, osuda je nepotrebna, jer neće ništa postići. To je valjda mentalitet, ili što ja znam. Možda bi netko rekao da je to stigmatizacija, ali ne bi se složio, dapače, lako bih pokazao i dokazao da griješi.

Uglavnom, prilaze mi neki ljudi, iz porodice, i non-stop mi govore kako mene moj tata voli. Voli te jako, dao bi sve za tebe i slična već ofucana sranja. S druge strane, otac mi to non stop govori, pa mi je već poznato. ALI kako u Hrvatskoj riječi idu prije djela (koja u pravilu niti ne stižu), tako sve ostane na tome. Znam ja da mene moj tat a voli, već to odavno znam. Ali jednako dobro znam, a trebao bi Bogami i on znati, da mi neke stvari smetaju, škode, stoga prije spadaju u onu grupu stvari koju ti čine ljudi koji te ne vole (ili još gore, mrze), a nikako ne u onu grupu od dragih ti ljudi.

Volio bih samo da i ja mogu voljeti te druge koji mi cijelo vrijeme opisuju nadnaravnu ljubav moga oca, upravo tako kako on voli mene… nadam se da griješim, ali ne bi im se uvijek sviđalo – zapravo, bila bi to ljubav od jutra do večeri, pa ponovno ujutro.

Volimo se kako spada, ili se ne volimo, a nemojmo činiti nešto polovično kad se takvo što ne može činit polovično.

Moj otac i ja

Ne znam jeste li čuli za mladu pjevačicu Tinu Vukov. Po mom sudu, sudu laika ali s ukusom (ovo je zbilja subjektivna konstatacija), cura pjeva prva liga. Dobila je ovo godine čak i Porina za najbolju pjevačicu godine, mislim. Znam da je poslije toga bio veliki skandal jer Zorica Kondža nije dobila tu nagradu, a smatrana je najvećom pretendenticom za istu nagradu (bar što se tiče struke). No da ne bi otišao daleko s ovom digresijom, što nemali broj puta i učinim, vratit ću se temi.

Hm, cura ima jednu pjesmu pod nazivom "Moj otac i ja". Ide: "Nije isto kao prije kada ovdje nema te... kako bi htjela pobjeći negdje stvarno daleko, bilo gdje svejedno, kad bi barem mogla to..." Pjesma je zapravo tužna, i ona žali što nema njenog oca.
S druge strane, ja žalim što je moj otac tu, zapravo što sam ja tu! Znam da ovo zvuči bolesno, bezobrazno, bezosjećajno i najgore moguće. Ali pošto ne mogu upravljati ono što bi iskreno želim, priznajem.
I danas imam problema s ocem. Nemam pojma što mi je trebao uopće dolazak u njegov stan, jer čini mi se da unatoč svim darovima koje sam dobio: korištenje automobila 24/7, korištenje stana 24/7, dovoljnu svotu novca, ne da nisam zadovoljan nego sam tužan. Tužan sam jer me on sustavno zlostavlja, i aktivno i pasivno, zapravo i činjenjem i nečinjenjem. Tu je uvijek prisutna psihoza oko mojih usranih ispita, ukoliko prođem komentira sa napokon, a ukoliko ne prođem, uvijek je to kako, zašto, nemoguće... radi radi radi radi. (kao da slušam druga Staljina – mrš!).
Da stvar bude tragičnija, on to ne razumije, a kad mu se kaže da mi to smeta, i da sam dobio gastritis, te da sam na Peptoranima već dugo vrijeme, obično odgovara "Krivo ti to shvaćaš, ja tebe volim, sve što ti ja govorim je za tvoje dobro, za sve je najlakše okriviti mene".
Davno je meni moja doktorica rekla, ukoliko problem ne možeš maknuti od sebe (a ako se već ne da nikako riješiti), onda budi dovoljno pametan pa iskoristi mogućnost da se makneš od problema.

Tragično je samo što sam ja to shvatio tek sada, sada kada pijem lijekove, kada se budim s glavoboljom, odlazim spavat s bolovima u želucu, a spavam kratko i sanjam ružno. Uvijek ružno, toliko ružno da ne želim ići spavat, i kad legnem nikako zaspat. Znam da se ne mogu nadat lijepom snu, a možda takav i ne zaslužujem?! Sve je ovo jedna velika depresija, depresija za koju nije kriv nitko osim mene. Kriv sam u toliko što nisam uzeo stvari u svoje ruke i makao se, otišao, pa i pod rizikom da stvari ne budu dobre kao ovdje (a ovdje očigledno nije dobro). Mogao sam, trebao sam, ZAPRAVO morao sam se maknuti prije, a ne sada pokušavati liječiti alkoholičara, koji je uz to agresivan i isfrustriran kada se napije, a to je svaku treću, ili četvrtu večer.

Daleko, daleko, koliko je to dovoljno daleko da se riješim ovih problema? Je li to SAD, je li to Kina, ili je to možda negdje pet metara dovoljno daleko? Možda meni neće nikad bit dovoljno daleko? Toga me najviše strah, jer otići negdje stvarno daleko, bilo gdje svejedno. Već je kasno, dovoljno kasno, da i ako otiđem problem će me pratiti. Uostalom, kako to kaže Tracy Chapman: «I want a ticket to anywhere, anyplace is better».


P. S. Najviše me smeta kad mi kaže da smo prijatelji, i da moramo dijeliti sve probleme i veselje, a užasno mi smeta kad kaže da sam ovakav ili onakav zato što se ljutim jer on ima curu 24 godine mlađu. Ma to je moj najmanji problem, zapravo to je njegov problem jer će shvatiti da je ona s njim najvjerojatnije radi novca.

Grižnja savjesti

Za grižnju savjesti sam prvi put čuo kad sam bio mali, i kad su mi ispirali mozak na vjeronauku (ne želim ovim nikoga uvrijediti, ali danas imam stav da je to čisto ispiranje mozka s jednim ciljem - o tome drugi put).
Uglavnom, shvatio sam to kao nešto loše što osjetiš zbog nečega što si učinio ili nisi učinio, a trebao si učiniti (istine radi, vjerojatno to ovako dobro nisam shvatio, ali manje-više bio sam tu negdje oko ove definicije).
Kako sam se često osjećao loše, bilo mi je drago što sam shvatio da je to grižnja savjesti i da će mi mali Isus sa Bogom ocem to oprostiti već na sljedećoj ispovijedi (eh, da bar i danas imam takav stav, lakše bi se osjećao sada).

Sutra mi je ispit, koji je trebao biti još na kraju roka (koji je završio 2. 7.), ali je profesor radi nekih svojih problema odgodio za sutra. Problem je što ja nisam to naučio, i osjećam se loše, zapravo osjećam tu grižnju savjesti sada, JER znam da sam mogao naučiti.
Čak i sada kad znam da nisam naučio, znam puno bolje od nekih koji me zovu i pitaju tako glupa pitanja, a oni su naučili. Mislim ja u sebi, kakvog li licemjera za Boga miloga?!
Tako me zove jedna kolegica (ne dao Bog da je imenujem prijateljicom), inače smo i susjedi ( usput, prava mala lajona i tračerica, tj. kao mlada ženica od nekih 20-ak godina sa sela). Pametuje ona meni kako ja nisam položio ovaj ispit već godinu dana, kako se sigurno loše osjećam radi toga i bla bla bla... a sutra dan, širi po susjedstvu priče kako padam taj ispit već 2 godine.
Da stvar bude gora, ja ga ne padam jer ne izlazim, a ne izlazim jer ga ne učim. Jednostavno!
I opet, sada kad ga nisam naučio, znam bolje od nje. Jednom riječju   S R A M O T A.
Prije neki dan me zvala i pitala što to znači u jednoj definiciji "knjižno pravo"? Mislim se ja, možda me zajebaje, jer to zna i moja sestra koja ne studira Pravo,
to zna i moja mama koja nema veze sa pravom, usudio bi se reći da to zna i svaka baba od 85 godina koja nema ni osnovnu školu.
Ali ne, onda STVARNO ne zna i prijateljski moli da joj objasnim. Kako sam valjda moralan, i ne znam reći ne, kažem (još uvijek u nevjerici) kako ću joj objasniti.
To ti je pravo po kojem se vlasnik nekretnine može upisati kao takav u zemljišnu knjigu, ili gruntovnicu (sada već sa smješko na licu)
Ok, zahvali ona i pozdavi (uz zamolbu, da joj napišem jednu žalbu zbog nekog prometnog prekršaja za njenog dragog momka).

I tako, razmišljam ja, kako se takav netko može pravit pametan. Dapače, kako ima obraza i GDJE JE NJEMU (o ovom konkretnom slučaju njoj) JEBENA grižnja savjesti. Da stvar bude gora, ona je (kao) velika Kršaćanka, i (kao) prava vjernica - jednako (kao) i cijela njena obitelj.

Zato sam odlučio da ću ovo ljeto zbilja posvetiti učenju, jer znam da mogu (očigledno je da imam talenta i pametni), pa shodno tome i hoću primjeren uspjeh, kojeg zaslužujem (s obzirom na sve ostale), a ako i ne zaslužujem onda ću ga zaslužiti svojim radom, pameću i poštenjem, a ne preko veza i drugih balkanskih formula (ne)uspjeha.

Nema više grižnje savjesti, neka to bude nešto za Kršćane (i ostale, koji imaju potrebu za tim). Uostalom, i ovako sam ateist. 

Prošlo je mnogo vremena

Prošlo je mnogo vremena od mog zadnjeg posta. Doduše, nije se mnogo toga promijenilo, što ne znači nužno da su stvari koje su mi se događale bile dosadne.

Faks, kao i većina stvari, još uvijek stoji na mjestu. Ne mislim sada za gradu fakulteta, već na moje stanje s položenim ispitima. Nažlost, već me počelo zamarati (zapravo, ovo je također stvar koja nije nova). Vrijeme je da se maknem s mjesta koje nije ni malo ugodno. Kako ću to napraviti, hmm, ni sam ne znam. Imam nešto napameti, kao trebalo bi se više uhvatiti knjige, ali pošto to nužno ne garantira uspjeh, onda mi se gotovo i ne da.
A da se napokon uhvatim preporuka i veza (vezica). Da pokažem da sam ipak Hrvat (č. Rvat) i da mi je mjesto tu gdje sam, gdje sunce grije stinu (i njoj je dopizdilo od vručine).
Eh, ne, to ne bi bio ja, ma koliko privlačno zvučala ta fiktivna uspješnost.

Odmah da se pohvalim. Prihvatio je Vrhovni sud RH moju tužbu koju sam pisao i to pozivajući se na ustavno pravo "suđenja u razumnom roku". Moram priznati da mi ovo puno znači. Jako mi je podiglo i sapomouzdanje, jer bez obzira što ispiti ne idu jedan za drugim, ipak sam nešto naučio (na moju sreću, mnogo više nego oni kvazi-uspješni studenti i ostali vezičari).
Jako sam sretan zbog ovoga, a usput, i "bogatiji" sam za cca. 5.000,00 kn što je sud presudio kao primjerenu naknadu jer su mi organi RH uskratili to ustavno načelo.

Kako sam u kroničnoj besparici, tako smo se mama i ja uhvatili posla. Rukovodimo se mi onim: "kad se male ruke slože, sve se može, sve se može". Sada ne znam da li se tješimo da ćemo uspjet izać iz ove financijske krize u koju smo zapeli nakon majčine prometne nesreće, ali za sada nam ide dobro. Radi se, kako bi u Dalmaciji rekli, "sve u šesnajst". 
Istine radi, dalmatinci obično imaju malo drugačiji pogled na ovakvo radno vrijeme :)
Nadam se samo da će svi honorari biti uplaćeni prije nego dođu slipovi na naplatu, jer su neki slipovi išli i preko očeve kartice, a on stiže doma ovih dana... pa ne bi bilo baš lijepo (i jako teško bi objasnio) zašto se nalazi u nedozvoljenom minusu kada je položio novac za svoje slipove.
Ah, kakve sam sreće ne bih se začudio da mi se upravo ovakvo nešto ne dogodi ("prigriza jezik dabogda" - rekla bi moja prijateljica).
Eh da, usput, zahvaljujući ovom novom poslu obašao sam cijelu Dalmaciju, pogotovo Zagoru. Moram priznati da mi je čak nekako i simpatična, a zrak je kudikamo lakši za disanje (iako, nemali broj puta je "smrdio" po životinjama).

Blog addiction recovery (BAR)

Eh, mogu biti kakav god da jesam ali siguran sam u jedno da nisam addicted to blogging. Sad, iskreno, možda bi bilo i bolje da malo češće pišem, ali kad nemam volje (i inspiracije jednostavno to ne činim – nema svrhe, držim!). No, svakako mi je drago što nisam ovisnik o blogu, jer kao i svaka ovisnost tako i ova nije nimalo dobra. Zapravo, ako bi mogli pričati o nekoj ovisnosti kod mene, onda je to eventualno ovisnost o čitanju blogova (check my favorite list), ali ponekad nemam volje ni za to. Heh, nekad pomislim da sam zapravo lin biti ovisan, iako bi se ova lijenost mogla protumačiti kao i ovisnost nečinjena ničega, ali opet ne bih išao tako daleko (lipše mi zvuči da sam addiction free), jer svaka ovisnost ima ono jedno bitno (gadno) obilježje (koje je zapravo čini ovisnošću) a to je da te onemogućuje da vodiš redoviti svakodnevni život. Eh, sada bih se pitao kakav je to redoviti svakodnevni život? Mislim da bi najbolji odgovor bio da je to ono pranje zubi i ostalih higijenskih radnji, hranjenje, te svakako izvršavanje onih ostalih egzistencijalnih stvari. Stoga dragi moj, ako vas blog ne sprječava u izvršavanju ovih stvari samo blogajte i dalje, jer niste addicted to blogging, i nije vam potreban BAR!

Inače, ovaj post sam odlučio napisati jer sam švrljajući po netu naišao na neku ženu koja plače (ko iz vedra neba) kako je ovisna o blogu i slično. U tren sam se zapitao Bože što joj bi? Iskreno, jako mi je žao gospođe jer koliko vidim stvarno je u problemu, stoga sam želio s vama podijeliti ove informacije o BAR da vidite kako ni ovo nije toliko bezazleno koliko mi držimo da je.