Početak

Dugo već se opirem ovoj blogomaniji, međutim izgleda da je došao kraj i mojoj borbi. Spustio sam mač i predajem se. Ne bih doduše rekao da je to bila borba protiv vjetrenjača jer mi je to svojevrsni sinonim borbe protiv nečeg lošeg ali jačeg (većeg). Ovo je bila jednostavno borba protiv lijenosti. Štoviše, čak mi je i drago što sam se napokon odlučio uhvatiti u koštac s tipkovnicom i slobodnim vremenom, te pokušati napraviti nešto dobro, zanimljivo i nadasve korisno.
Koliko će ovo što radim (hmm, što ću raditi) biti dobro i zanimljivo ne znam. Korisno će biti sigurno meni, a nadam se i vama. Kako meni? Pa jednostavno! Ponekad mi treba netko da se malo izjadam, ispričam, otvorim ne bi li mi bilo lakše. Kako mi je sve teže i teže naći takve osobe (a ne mogu uvijek opterećivati iste, bez obzira koliko ima bio drag), mislim da je ovo pravo vrijeme da svi vi potencijalno postanete moji ljudi od povjerenja i savjeta. Naravno, ne trebate se bojati, jer ne postavljam ja neke uvjete osim da kažete što mislite, a kako je to (kažu) u prirodi čovjeka onda se nadam da će tako i biti.

Ovo je prvi post pa bi bio red da se malo i predstavim. Imam 20 i nešto godina. Neka ovo nešto ostane svojevrsna zagonetka. A za vas koji se mislite e pa koliko je to nešto, odgovorit ću da je dovoljno. Dovoljno za što poželim, jer punoljetan sam u svim državama svijeta (bar koliko znam). Doduše i više je od dovoljnog, nekada se osjećam čak i malo staro. Možda po godinama ne biste rekli, ali eto postoji nešto što se zove životna škola. Ista ta čovjeka učeći zapravo i čini starim, što nije toliko negativno, međutim, kada nekada imaš osjećaj da si najstariji 23 godišnjak (odlučio sam da više ne bude zagonetka), među tvojim vršnjacima onda to i nije toliko dobro.
Studiram i pokušavam biti uspješan student. Izgleda da mi to sve teže i teže ide, zbog ovih i onih razloga. Izgleda kao da će ovo ipak ostati samo na pokušaju. Doduše, još uvijek samouvjereno (čak pomalo pretenciozno) mislim da sam dobar student i da ću jednog dana biti dobar u ovome što radim, iako se možda po rezultatima to ne bi moglo reći. Eh, moja obrana je da su rezultati splet svakojakih okolnosti (i objektivnih i

subjektivnih, ali nažalost i onih viših i nepredvidivih).

Imam prekrasnu mamu. Ne aludiram ovdje na njen izgled, već na osobnost. S njom imam posebno dobro izgrađen odnos. Vjerojatno je to posljedica što smo u životu prošli mnogo toga. Djelomično je ona bila kriva za mnoge stvari kroz koje sam ja morao proći, a djelomično je situacija to nametnula. Bez obzira na to, uvijek mi je bila oslonac, i danas kada imam nekih problema znam da se njoj mogu obratiti. Da ne biste mislili kako mi je mama samo rame za plakanje i jadanje, znajte da sam i ja njoj to puno puta bio. To me zapravo natjeralo da odrastem mnogo brže nego što sam planirao, tj. hoću reći nego što sam trebao. Ali s obzirom na situaciju u kojoj se nalazim danas, iskreno ne žalim za tim. Možda biste mogli zaključit da je naš odnos med i mlijeko, ali to ne bi bilo baš najtočnije. Znamo se mi jako posvađati, ali ne mogu zamisliti da se ne pomirimo jako brzo.

Sestra mi ima 16 godina. I prava je pubertetlija. Pravi se hladnom iako to zapravo nije, jer da je, neke je stvari sigurno ne bi toliko pogađale. Strah me za nju. Bojim se da je malo zbunjena u smislu svoje uloge i onoga što želi. Nekako osjećam da sam joj ja uzor. Vjerojatno zato što misli da sam jači nego što zapravo jesam. Trudim se ostaviti na nju dobar dojam, pokazati joj da mnoge stvari može u životu i kad joj se ne čini da će moći, ili kad joj drugi govore suprotno. No, prije svega želim da zna kako sam ja tu, bez obzira gdje će drugi biti, želim da zna kako u meni ima potporu i da na mene može računati. Za razliku od mene, ona nema toliko dobar odnos sa majkom; vjerojatno zato što je krivi (ili možda ne shvaća) za neke stvari koje su bile. Njen odnos s ocem zbilja ne znam kako bi opisao. Ne mogu reći da je korektan, jer za to djeca u pubertetu nisu sposobna.

Sve u svemu, ona sa svojih 16 godina zna nekada biti pain in the arse, ali pokušavam se kontrolirati i ponašati kao odraslija osoba nego što zapravo jesam. Eto zašto ono od gore: najstariji 23-godišnjak.

S ocem imam korektan odnos. Ovakav tip odnosa me nikako ne zadovoljava, iako mislim da je on trenutno (a bojim se i ubuduće) jedini mogući. Znam da ni oca ne zadovoljava naš odnos, ali što ću ja. On je stvarno odraz života prije i situacije sada. Da je drukčiji odnos bi se začudio. Kako bih najbolje opisao taj odnos, čisto da vam malo približim, eee pa da, najbolje bi bilo reći to je po onom principu «što siješ to i ženješ»

Dok se s mamom znam posvađati, s ocem i ne baš. Ne idemo toliko daleko. Mi se možda samo porječkamo, ali se ne svađamo. Ne zato što imam dobar odnos, već zato što da se s nekim svađaš moraš biti i jako prisan, jer u protivnom te ne bi bilo briga pa se ne bi ni svađao (to je bar moje viđenje i nemojte ga uzimati za doslovno).

Inače, naši roditelji su razvedeni. To je ostavilo veliki trag na mom (a očito i na sestrinom) odrastanju. No, nemojte odah misliti sve negativno. Dobro, da se razumijemo nije bilo ni puno pozitivnog. Ono što hoću reći jest da ne bi ništa mijenjao, jer sve što se dogodilo me čini ovakvim kakvim jesam danas… zapravo možda hoću reći da nisam hrabar išta promijeniti jer me strah eventualne posljedice odnosno rezultata, ali o tome u daljnjim postovima.

Eh da, treba li spomenuti da dolazim ih Hrvatske. Ovo sam trebao napisati na početku (iako bi i tada vjerojatno bilo nepotrebno). Sada bih rekao da volim sve što vole mladi, ali to sigurno ne bi bila istina pa radije neću. Nekada moji ukusi (oko glazbe, odijevanja) po mišljenju moje prijateljice izgledaju više na ukus osobe nekih 35 godina ne na osobe naših godina. Ali ja sam takav, što ću J

Uglavnom, ovaj blog sam otvorio nakon dugog izbjegavanja, i to najviše potaknut raspravom (bolje bi bilo reći postom) s jednog drugog bloga... osoba s drugog bloga je jeko pametna i zanimljiva, a pisala je upravo o svojoj kćerki i razvodu, što me potaklo na razmišljanje i evo sada smo tu gdje smo.

Inače, samo da riješimo one formalnosti. Blog, kao što i vidite, nosi natpis Quod scripsi, scripsi, a značenje bi bilo "što sam napisao sam napisao", ali ja ne bi išao toliko daleko kao Pilate; dopustit ćete mi slobodu da nekad i ono napisano zapravo protekom vremena izmijenim… na kraju krajeva čovjek se uči dok živi, i unaprjeđuje svoje stavove tijekom cijelog života (ili se ja samo nadam da je tako). Blog sam nazvao "privatim" što je stara latinska riječ za privatno. Izabrao sam tu riječ jer će u ovom blogu iznositi privatne stvari života, i svoja mišljenja. Sve će to naravno, putem ovog bloga biti dostupno svima... zapravo više praktički i neću voditi svoj dnevnik, jer će ovo kao postati svojevrsni suspsitut dnevniku.

Kako ne bih dalje duljio jer će se ovo pretvoriti u jako dugi post (a ako bude predug sigurno će biti zamoran i za čitanje), te kako mislim da sam za početak rekao i dovoljno ovo će biti kraj prvog posta.