Trebaš pisati KRAĆE postove!

Ovaj post ću pokušati napisati što kraće, iako (kao što ste vjerojatno primijetili, volim pisati duže). Naime, javila mi se jedna draga prijateljica (inače, samo sam rijetkima javio da tipkam blog – neka ga pokušaju sami naći) i savjetovala me da mi postovi budu kraći. Kaže ona meni: «Nemaju ti ljudi vremena danas čitat duge postove». Pa rekoh, cura je dugo u ovim vodama, sigurno zna bolje. Stoga ću pokušati (akcent je ipak na tome) napisati malo kraći post nego inače.

Odmah da kažem da mi se javio otac danas. Gle čuda! Nakon što sam se cijelo vrijeme grizao (više podsvjesno, ali ipak itekako svjesno) što se događa. Njemu je bilo čudno što ja ne zovem, pa je sam htio provjeriti koliko ću dugo ja izdržati. Malo sam se naljutio pa sam mu rekao kako imam prepuno posla da bi se igrao gluhih telefona, i uostalom nismo više djeca. Ma naću se više oko toga nervirat, što bube bit će!

Mama mi je danas bila na kontroli, ide nabolje. Sutra smo opet u bolnici, eh, gotovo svaki dan – mislim da mi i ne bi bio problem studirati medicinu čega sam se sve nagledao. Čak mi je nekako sada i ovo bolničko osoblje sexy, ali opet, po onom principu hvali more drž' se kraja, mi je draža moja struka. Usput mama se više ne boji toliko vožnje… iako još pije tablete za smirenje. Tu i tamo ja koju kriomice pokupim. Znam da nije dobro, ali zbilja spavaš spokojno kad ih uzmeš. A kako mi sna ovih dana treba više nego ikada, onda mi dođu samo tako. Kad bih imao malo više novca otišao bih malo kod psihoterapeuta (iako je to ovdje još uvijek tabu tema). Ovih dana sam vidio da me muče mnoge stvari: mnoge sadašnje, neke iz prošlosti, a i veliki broj onih u vezi neizvjesne budućnosti. Šteta, morat ću biti sam sebi uho za slušanje (valjda ne i rame za plakanje) Srećom tu su ipak neke drage osobe, a i ovaj blog – bar ovako virtualno.

Unatoč svim trčanjima, uspio sam srediti sve papire. Ne znam da li je to mehanizam borbe protiv stresa ili što već, ali u svakom slučaju je korisno. Tako sam sredio cijelu kućnu arhivu papira i to po važnosti i kronološki. Kupio sam si 5 registratora i naljepnice za registratore te se bacio na posao… hehehe, jako sam zadovoljan, a i dobar posao je obavljen. Inače, ne da su mi prije papiri bili razbacani (to je gotovo kao smrtni grijeh za mene, hehehe), ali su svi bili na jednom mjestu. Ovako je ipak preglednije kad imaš sve po godinama, i unutar godina po objektivnoj i subjektivnoj važnosti.

Na ovom blog serveru (a tko mi je rekao da ga uopće izaberem?!) nemam brojilo posjeta. Pretpostavljam, pošto nisam radio nikakvu promociju bloga, a i mali broj poznatih zna za njega, kako nema puno posjetitelja. Sada se pitate zašto je to bitno? Ne radi moje popularnosti, nego zbog toga što sam danas dobio na mail za potpisati jednu peticiju. Radi se o sucu Općinskog suda u Rijeci koji je ubio onog labradora (više ćete pronaći na stranici, a vjerujem da oni koji su iz RH itekako dobro znaju za slučaj – danas je čak bio na Kontaktu Nove TV gdje je to Hloverka na svojstven način pri kraju obznanila široj javnosti). Evo link: http://www.petitionspot.com/petitions/judgekilledadog . I sad ako bar netko prvi put upravo na mom blogu čuje ovu vijest i potiše ovu peticiju bit će mi iznimno drago.

Joj po glavi mi se vrte mnoge teme za iduće postove, stvari o kojima bi htio progovoriti… imam osjećaj kako da imam vremena bih pisao stotine i stotine stranica (naravno, ne uvijek najkvalitetnije, ali to nije uvjet, šala!). Pozdravljam vas sve pošto sam već prešao zadanu normu (hehe) gibam da opet ne budem ukoren.