In vino veritas

Kad se čovjek napije teže kontrolira svojim refleksima, osjećajima, postupcima i dr. radnja koje kontrolira dio mozga koje je pod utjecajem alkohola "ošamućen". Kod naših ljudi to je jedna krajnje normalna situacija, situacija koja je često zabavna, i/ili koja je sastavni dio svake zabave (ne znam kojim povodom?!). Interesantno, ali taj alkohol je svojevrsni bijeg i od stvarnosti, pa kad je čovjek loše volje, tužan radi nečega, onda opet pije da (navodno) ubije tu tugu.
Srećom nemam iskustva sa alkoholom. Ne znači da sam savršen, ali u 23 godine nikad nisam imao potrebnu niti probati, a kamoli "naliti" se kao neki ljudi koje poznajem.
Znači li to da mi u životu cvjetaju ruže, ili da nemam problema, hmm, ne bih rekao. Ne želim aludirati da sam psihički toliko jak pa da mogu riješiti nešto i bez alkohola (koji, nota-bene, ne rješava ništa!), nego čisto govorim kako mi to nije ispušni ventil.
Alkoholizam je jako veliki problem u Hrvata, ali i okolnih naroda. Nisam mogao vjerovati kad sam malo istraživao pa naišao na informaciju da je jako velik problem i u Finskoj recimo. Čudno mi je to bilo jer sam uvijek mislio da su ovi južniji narodi, po prirodi temperamentnije, nekako skloniji alkoholu (vjerojatno čista stigma), no dobro.

Pošto ne volim alkohol, a još manje alkoholičare, čak mi nisu toliko draga osobe koje popiju kad izlaze vani (ne bi li se KAO zabavile), mogu reći da sam pravi zastupnik contra alkohola. No jednu stvar obožavam, obožavam kad se osoba napije do boli pa kad ti kaže sve što misli, ono što bi htjela da znaš i ono što ne bi htjela da znaš. To najbolje odgovara onoj latinskoj izreci "In vino veritas" - "Što trijezan misli, pijan govori" (u slobodnom, svakodvnenom prijevodu).
Kad me netko pita zašto ne piješ, najdraža mi je ona izjava iz jednog Nick McDonellovog romana: "Sviđa ti se osjećaj moći koji imaš zato što si uvijek trijezan među sjebanim ljudima".