Koliko mene moj tata voli (tata i ja 2)

Znam da sam vrlo vjerojatno dosadan sa svojim kompliciranim odnosom s ocem, ali osjećam se puno lakše kad ga iznesem, ovako relativno javno.
Kod nas se uobičava o privatnim stvarima ne pričati, dapače, svako iznošenje podliježe osudi puritanskog i moralnog susjedstva i šire okoline. Da stvar bude tragičnija, svi sve znaju jer navečer čire kroz prozorčiće svojih jadnih kućica s još jasnijim okućnicama (o čistoći da ne govorim, estetika je pak nepoznata – što je sasvim razumljivo), a po danu se nalaze kao skupina nezaposlenih pa da ubiju slobodno (inače, za mnoge normalne radno vrijeme) i tračaju. Eh to je naša stvarnost, osuda je nepotrebna, jer neće ništa postići. To je valjda mentalitet, ili što ja znam. Možda bi netko rekao da je to stigmatizacija, ali ne bi se složio, dapače, lako bih pokazao i dokazao da griješi.

Uglavnom, prilaze mi neki ljudi, iz porodice, i non-stop mi govore kako mene moj tata voli. Voli te jako, dao bi sve za tebe i slična već ofucana sranja. S druge strane, otac mi to non stop govori, pa mi je već poznato. ALI kako u Hrvatskoj riječi idu prije djela (koja u pravilu niti ne stižu), tako sve ostane na tome. Znam ja da mene moj tat a voli, već to odavno znam. Ali jednako dobro znam, a trebao bi Bogami i on znati, da mi neke stvari smetaju, škode, stoga prije spadaju u onu grupu stvari koju ti čine ljudi koji te ne vole (ili još gore, mrze), a nikako ne u onu grupu od dragih ti ljudi.

Volio bih samo da i ja mogu voljeti te druge koji mi cijelo vrijeme opisuju nadnaravnu ljubav moga oca, upravo tako kako on voli mene… nadam se da griješim, ali ne bi im se uvijek sviđalo – zapravo, bila bi to ljubav od jutra do večeri, pa ponovno ujutro.

Volimo se kako spada, ili se ne volimo, a nemojmo činiti nešto polovično kad se takvo što ne može činit polovično.