Moj otac i ja

Ne znam jeste li čuli za mladu pjevačicu Tinu Vukov. Po mom sudu, sudu laika ali s ukusom (ovo je zbilja subjektivna konstatacija), cura pjeva prva liga. Dobila je ovo godine čak i Porina za najbolju pjevačicu godine, mislim. Znam da je poslije toga bio veliki skandal jer Zorica Kondža nije dobila tu nagradu, a smatrana je najvećom pretendenticom za istu nagradu (bar što se tiče struke). No da ne bi otišao daleko s ovom digresijom, što nemali broj puta i učinim, vratit ću se temi.

Hm, cura ima jednu pjesmu pod nazivom "Moj otac i ja". Ide: "Nije isto kao prije kada ovdje nema te... kako bi htjela pobjeći negdje stvarno daleko, bilo gdje svejedno, kad bi barem mogla to..." Pjesma je zapravo tužna, i ona žali što nema njenog oca.
S druge strane, ja žalim što je moj otac tu, zapravo što sam ja tu! Znam da ovo zvuči bolesno, bezobrazno, bezosjećajno i najgore moguće. Ali pošto ne mogu upravljati ono što bi iskreno želim, priznajem.
I danas imam problema s ocem. Nemam pojma što mi je trebao uopće dolazak u njegov stan, jer čini mi se da unatoč svim darovima koje sam dobio: korištenje automobila 24/7, korištenje stana 24/7, dovoljnu svotu novca, ne da nisam zadovoljan nego sam tužan. Tužan sam jer me on sustavno zlostavlja, i aktivno i pasivno, zapravo i činjenjem i nečinjenjem. Tu je uvijek prisutna psihoza oko mojih usranih ispita, ukoliko prođem komentira sa napokon, a ukoliko ne prođem, uvijek je to kako, zašto, nemoguće... radi radi radi radi. (kao da slušam druga Staljina – mrš!).
Da stvar bude tragičnija, on to ne razumije, a kad mu se kaže da mi to smeta, i da sam dobio gastritis, te da sam na Peptoranima već dugo vrijeme, obično odgovara "Krivo ti to shvaćaš, ja tebe volim, sve što ti ja govorim je za tvoje dobro, za sve je najlakše okriviti mene".
Davno je meni moja doktorica rekla, ukoliko problem ne možeš maknuti od sebe (a ako se već ne da nikako riješiti), onda budi dovoljno pametan pa iskoristi mogućnost da se makneš od problema.

Tragično je samo što sam ja to shvatio tek sada, sada kada pijem lijekove, kada se budim s glavoboljom, odlazim spavat s bolovima u želucu, a spavam kratko i sanjam ružno. Uvijek ružno, toliko ružno da ne želim ići spavat, i kad legnem nikako zaspat. Znam da se ne mogu nadat lijepom snu, a možda takav i ne zaslužujem?! Sve je ovo jedna velika depresija, depresija za koju nije kriv nitko osim mene. Kriv sam u toliko što nisam uzeo stvari u svoje ruke i makao se, otišao, pa i pod rizikom da stvari ne budu dobre kao ovdje (a ovdje očigledno nije dobro). Mogao sam, trebao sam, ZAPRAVO morao sam se maknuti prije, a ne sada pokušavati liječiti alkoholičara, koji je uz to agresivan i isfrustriran kada se napije, a to je svaku treću, ili četvrtu večer.

Daleko, daleko, koliko je to dovoljno daleko da se riješim ovih problema? Je li to SAD, je li to Kina, ili je to možda negdje pet metara dovoljno daleko? Možda meni neće nikad bit dovoljno daleko? Toga me najviše strah, jer otići negdje stvarno daleko, bilo gdje svejedno. Već je kasno, dovoljno kasno, da i ako otiđem problem će me pratiti. Uostalom, kako to kaže Tracy Chapman: «I want a ticket to anywhere, anyplace is better».


P. S. Najviše me smeta kad mi kaže da smo prijatelji, i da moramo dijeliti sve probleme i veselje, a užasno mi smeta kad kaže da sam ovakav ili onakav zato što se ljutim jer on ima curu 24 godine mlađu. Ma to je moj najmanji problem, zapravo to je njegov problem jer će shvatiti da je ona s njim najvjerojatnije radi novca.