Zbogom Veljačo!

Evo ode i ova veljače 2007. g. Htio sam reći da mi je ovo bio nekako najkraći mjesec, hehehe, što i definitivno je. Ali ne samo kalendarski, bio je on meni kratak u smislu slobodnog vremena. Kako mi je siječanj bio onako, bilo bi najbolje reći, mamuran (ali ne od alkohola!) očekivao sam da će veljača biti aktivna i uspješna. Doduše bila je ona i više nego aktivna, zapravo i prenaporna ali, istine radi, i jako neuspješna. Što reći osim da sam pao ispit, bio poprilično bolestan, da mi je mama imala tešku prometnu nesreću (srećom dobro je, inače mogla je više ne biti s s nama), zapao u male financijske poteškoće, pukla mi cijev u WC-u i još mnogo malih ali zamornih gluposti.

Sada kada ovo vidim skoro da se ne sjećam kada je uopće bio početak ovog najkraćeg ali brate meni i nekako iznimnog dugog i izuzetno stresnog mjeseca. No početak više nije ni bitan, hvala Bogu što je gotov!

Kaže meni jedna prijateljica iz Estonije kako ne vjeruje u Novu godinu, ali isto tako postoje neka pravila pa joj je tako siječanj nekako najbolji mjesec jer je još uvijek u nekakvom easy going way-u, veljača je prekratka da bi nešto konkretno radio pa se obično sređuje papirologija od prošle godine (inventure i slične stvari), a ožujak joj je mrzak i odvratan. Em je dug, em je stvarno mjesec za zasukat rukave, tvrdi ona.

Ne vjerujem nešto posebno u dan Nove godine, i stare gluposti koje se oko tog po meni običnog dana pričaju. Međutim, mislio sam da će mi ova godina biti puno bolja nego prošla. Ali bogami kako je krenulo (a po jutru se dan poznaje, tako bar kažu) bit će ovo godina svinje u svinjskom i svakom drugom smislu.

Koliko se sjećam davno prije je, a i u starorimskom carstvu (i to konkretno prije nove ere) godina počinjala s ožujkom. Znam da se nešto kasnije dodavalo 2 mjeseca i početak je vraćen s ožujka na siječanj. Ne mogu se dobro sjetit koje je to godine bilo (a nemam volje istraživati sada). Mislim da je to bilo negdje od 150 do 50 g. p. n. e. No to sada nije ni bitno toliko. My point is kako ću zamisliti da je danas Stara godina, a sutra zapravo Nova godina. Već sam rekao da ne vjerujem u to Nova godina, ali možda je vrijeme da počnem.

Eh kako sam stvarno odlučio da će sutra biti Nova godina, i da će svi moji problemi (ajde dobro, bar većina) ostati u ovoj šugavoj veljači (i prcoljku od godine), radujem se novoj (DOBROJ) godini… godini zdravlja, prosperiteta u svim vidovima života. Nadam se da ne tražim puno?! Ali vidjet ćemo vrlo brzo.

Stoga dragi moji, sretna vam svima moja Nova godina i neka vam ova bude jednako dobra Doduše ako vam je kojim slučajem ova prava nova godina (za mene skoro pa stara) krenula dobro, onda nemojte slaviti ovu moju nego uživajte dok možete. Ovo me sada podsjetilo na jednu jako lipu Vodafone reklamu:

Zapamtite: Make the most of now, jer kako to moja mama sada kaže: danas jesi a sutra te već nema; a mi gotovo uvijek uzimamo život zdravo za gotovo!!! To je mora bit ljudski?!

Kakvi su Hrvati vozači?

Općenito u životu ne valja generalizirati, jer u svakom žitu ima kukolja. No, ako bismo uvijek svima pristupali individualno bilo bi jako teško donijeti zaključak primjerice na ovakva ili slična pitanja. Kakvi su Hrvati vozači? Nedavno je bilo provedeno jedno istraživanje u kojemu su se vozači iz Hrvatske sami izjašnjavali o tome što misle kakvi su oni vozači. Rezultati su bili itekako pozitivni jer se većina (mislim da je postotak bio nekih 60-ak posto) izjasnila kao jako dobri vozači, što bi pak značilo da su Hrvati izuzetno samouvjereni kada je u pitanju vožnja.

Nažalost ne znam kakve su usporedne statistike u drugim državama, ali najblaže rečeno ovakav rezultat me čudi, zapravo kako bi Hamlet rekao: Nešto smrdi u državi Danskoj. Srećom, radi se o istraživanje, zapravo bolje bi bilo reći o upitniku, i naravno da će odgovori biti subjektivni, stoga nije ni čudno što je rezultat takav kakav je.

S druge strane, imamo totalno drukčiju situaciju. Ljudi u prometu ginu masovno, i to obično mladi ljudi. Brizne koje postižu naši vozači na cestama (hmm, oprostite mislio sam reći na putevima) su impozantne. Kada biste dali i Michaelu Schumacheru da malo vozi našim cestama, bez obzira na njegov talent i iskustvo siguran sam kako on baš ne bi imao neki «guts» voziti tako brzo. Naravno, o petku i suboti navečer ne treba posebno ni pisati, tada je lutrija da ćeš doći doma živ.

Novi, sada već stari Zakon o sigurnosti prometa na cestama koje je donio Hrvatski sabor još 2004. g. i danas radi trzavice među vozačima. Velika većina Hrvata nikako ne može prežaliti ovim zakonom ukinutu odredbo od 0,5 promila alkohola u krvi. Ja još uvijek vjerujem da su Hrvati puno bolji uz ispijanju alkohola nego u vožnji. Eh, kada je to ljeto donesen spomenuti Zakon, bila je kod mene jedne prijateljica iz Njemačke. Inače, cura je pravnica i pozna nešto slabo Hrvatski jer su joj roditelji iz Hrvatske. Ona se nikako nije mogla načuditi kakva je ovo zemlja u kojoj se toliko bure stvorilo oko tih 0,5 promila. Televizija, radio i Internet su bili puni tekstova o zakonu i pogotovo o odredbi kojom je dozvoljeno 0,0 promila alkohola u krvi ukoliko se vozi.

Danas je stanje pola pola. Koliko sam čitao većina Hrvata je ipak da se ostavi odreda 0,0 promila, ali vlast ne bi li možda skupila koji politički bod prije izbora, će najvjerojatnije izmijeniti navedenu odredbu i ponovno vratiti 0,5 promila. Oni to obrazlažu činjenicom da se broj poginulih na Hrvatskim cestama nije znatno smanjio, te da su sada detektirali kako je najveći problem ipak brzina. Hehehe, ajde kada vrate vidjet ćemo hoće li se onda broj smanjiti, jer baš me zanima koliko dobro voze pijani vozači? Odmah da se ogradim, kaže meni moja profesorica kako vozači nisu pijani kada imaju 0,5 promila alkohola u krvi, ali kako im je sposobnost opažanja i reagiranja ipak umanjena… blago nama onda. Naravno, ovo uzimam stajalište prihvaćam i ja, nisu oni pijani i neka ljudi voze! Mislim da bi čak i sada kad Hrvatska mijenja Ustav trebalo uvesti i pravo po kojem Hrvati smije upravljati motornim vozilom s 0,5 promila alkohola u krvi. Tako da se slučajno ne bi nikada više dogodilo da nekome padne napamet donijeti ovakvu zakonsku odredbu.

Druga stvar koje Hrvati u pravilu nisu svladali je paljenje svjetala tijekom vožnje. Propisano je kako kratka svijetla ili tzv. pozicija moraju biti uključeni tijekom vožnje. Ovo je donedavno bio jako veliki problem, ali moram priznati da se situacija ipak značajno popravila (zaključujem čisto na temelju opažanja vozača koji je svakodnevno u prometu). Prije kad bi vozio i vidio nekoga da ima uključena svjetala, to je bilo kao da vidiš crnca u Imotskom. Ono što je veći problem od svjetala je zapravo žmigavac ili pokazivač smjera. Hahaha, to nam nikako nije sjelo. Stvarno je kompleksno pomaknuti ručicu malo prije nego što želiš skrenuti kako bi, ako ništa drugo, onda bar kolegijalno upozorio vozača iza sebe da ćeš uskoro skrenuti na lijevu ili desnu stranu. Inače, u RH bi se kada se automobilom upravlja unatrag (u rikverc) trebalo upaliti sva četiri pokazivača smjera. Kada to ja napravim prilikom izlaska iz garaže ili na parkingu, onda meni moja rodica kaže: Pa ti si meni toliko smišan sa tin tvojin žmigavcima. Što reći, osim da cura ima vozačku i predstavnik je, po meni, tipičnog hrvatskog vozača.

Pojas, koliko primijetim upotrebljava sve veći broj vozača… ali ona starija generacija, i pogotovo oni koji imaju malo veći trbuh, to ne čine. Valjda oni misle da su toliko dobri vozači da njima pojas ne treba. A ovi drugi s većim trbuhom vjerojatno računaju na bar nekakvu korist tog sala. I jedni i drugi su mi super, i obožavam ih vidjeti u promet.

Kada se slavi Božić i dočekuje Nova godina onda je kod nas, kao u ostalom i u većini svijeta, običaj da se okite kuća ili stan, okućnica itd. Hrvatima je tako došlo na pamet pa zašto ne bi okitili i automobil. Ne bi ideja bila loša da time ne krše zakon, ali eto, jebeni zakon je prestrog pa zabranjuje sva svjetla plava ili drugih boja koja se nalaze na vozilu. Ipak, veliki broj onih mlađim, nabildanih i izuzetno inteligentnih mladih vozača vjeruje kako se to ne odnosni na njih pa i nije raritet da ćeš naići na vozilu u Hrvatskoj koji ima po sebi neke plave svjećice i sl. Ja ih od milja zovem jelkice. Jelkice furaju stil kao da su oni nekakvi, samo malo da se sjetim kako se ono kaže, početak tjuniranja (ako se tako piše?!) automobila. Doduše jelkice idu i malo dalje, pa petkom i subotom prakticiraju trke iz serijala igrica Need for Speed. Kako se serijal igrica Need for Speed odvija u virtualnim gradovima, onda su oni shvatili da i oni smiju voziti u svojim gradovima te svoje tjunirane automobile. Doduše, caka je ovdje riječ VIRTUALNO što očito oni nisu shvatili. Sve je to ok, nema što, samo je zajeb kada se razbiješ ne možeš nikako staviti uključiti restart, a bogami ni escape… mislim da tek tada shvate što je značilo ono virtualno od gore. Nažalost mnogo puta je kasno, ali što je bilo bilo je, ili bolje ono naše, hrvatski je: "Tko je jamio, jamio je!"

Inače, vjerujem kako manje-više svi znaju kakva je gospodarska situacija u RH. Shodno k tome bi se dalo zaključiti i kako mnogi Hrvati u pravilu voze samo u lijepoj našoj (doduše, dalo bi se o ovome raspravljat, pogotovo tijekom zime i odlaska na skijanje). Ali amo ipak biti realni pa reći da velika većina nikada nije vozila van Hrvatske ili ako je vozila to je bilo u susjednim zemljama (istočno, u pravilu) gdje su ceste i uređenja manje-više ista kao i naša.

Došla meni rodica iz Amerike (USA), inače cura je odavde i oko svojih 18-19 godina je išla živjeti i studirati tamo. Sada ima skoro 30 godina. Položila je ona ovdje i vozila dok nije otišla u Ameriku. Kako je temo malo drukčije nego kod nas morala je položiti i njihov vozački. Živila tamo znači nekih 10 godina, vozila non-stop, i bez ikakvih problema. Eh, vratila se ona sada ovdje i zajeb; što? Ne zna cura vozit! Pa kako? Jednostavno! Ovdje je sve fucked up, od vozača do prometnica, od znakova do pravila! Tako bar ona kaže. Ma drugi vozači su mi preblizu, obično mi se nasade na kraj vozila kada stojimo na uzbrdici, prestrojavaju se prebrzo i bez signalizacije, ulijeću izlijeću k'o ludi; to su neki od njenih odgovora kada je pitaš što konkretno ne valja. Uglavnom, pametno je ona zaključila kako je bolje da nju voze dok je ovdje, a kada se vrati doma onda će lipo nastaviti voziti na širokim prometnicama, u velikom autu.

Pametni ljudi su se odavno prilagodili zakonu i zdravom razumu, jer je ovaj konkretan zakon zapravo ništa drugo osim propisivanja normalnog. Ne bi se isto moglo reći i za ostale, ali ovaj nema nekih velikih gafova.

Normalno da se svakome može dogoditi da stisne papučicu malo više, jer mu je kao priša, ali on sigurno tako ne vozi svaki dan. Međutim, nije problem u pametnim ljudima, skoro nikada nije ni bio, problem su ovi drugi koji su nasuprot pametnih. Ne znam kako se ono kaže za njih, ali amo biti korektni pa ih nazvati nepametnima.

I što sada, imaš grupu pametnih i grupu nepametnih; i jedni i drugi su svaki dan u prometu; i za jedne i za druge vrijede ista opća pravila; ali jedni ih poštuju, a drugi ne poštuju.

Odgovor je vrlo jednostavan, počnimo primjenjivati Zakon o sigurnosti prometa na cestama, i nemojmo dopustiti da nema policijskih patrola na cesti, ili da slučajevi odlaze u zastaru na prekršajnim sudovima. Nema novca koji može vratiti jedan jedini život koji je izgubljen na hrvatskim prometnicama (a tih je nažalost mnogo).

Mislim da ne trebam posebno napominjati što mislim kakvi su Hrvati vozači. Sretno svima u prometu!

Početak

Dugo već se opirem ovoj blogomaniji, međutim izgleda da je došao kraj i mojoj borbi. Spustio sam mač i predajem se. Ne bih doduše rekao da je to bila borba protiv vjetrenjača jer mi je to svojevrsni sinonim borbe protiv nečeg lošeg ali jačeg (većeg). Ovo je bila jednostavno borba protiv lijenosti. Štoviše, čak mi je i drago što sam se napokon odlučio uhvatiti u koštac s tipkovnicom i slobodnim vremenom, te pokušati napraviti nešto dobro, zanimljivo i nadasve korisno.
Koliko će ovo što radim (hmm, što ću raditi) biti dobro i zanimljivo ne znam. Korisno će biti sigurno meni, a nadam se i vama. Kako meni? Pa jednostavno! Ponekad mi treba netko da se malo izjadam, ispričam, otvorim ne bi li mi bilo lakše. Kako mi je sve teže i teže naći takve osobe (a ne mogu uvijek opterećivati iste, bez obzira koliko ima bio drag), mislim da je ovo pravo vrijeme da svi vi potencijalno postanete moji ljudi od povjerenja i savjeta. Naravno, ne trebate se bojati, jer ne postavljam ja neke uvjete osim da kažete što mislite, a kako je to (kažu) u prirodi čovjeka onda se nadam da će tako i biti.

Ovo je prvi post pa bi bio red da se malo i predstavim. Imam 20 i nešto godina. Neka ovo nešto ostane svojevrsna zagonetka. A za vas koji se mislite e pa koliko je to nešto, odgovorit ću da je dovoljno. Dovoljno za što poželim, jer punoljetan sam u svim državama svijeta (bar koliko znam). Doduše i više je od dovoljnog, nekada se osjećam čak i malo staro. Možda po godinama ne biste rekli, ali eto postoji nešto što se zove životna škola. Ista ta čovjeka učeći zapravo i čini starim, što nije toliko negativno, međutim, kada nekada imaš osjećaj da si najstariji 23 godišnjak (odlučio sam da više ne bude zagonetka), među tvojim vršnjacima onda to i nije toliko dobro.
Studiram i pokušavam biti uspješan student. Izgleda da mi to sve teže i teže ide, zbog ovih i onih razloga. Izgleda kao da će ovo ipak ostati samo na pokušaju. Doduše, još uvijek samouvjereno (čak pomalo pretenciozno) mislim da sam dobar student i da ću jednog dana biti dobar u ovome što radim, iako se možda po rezultatima to ne bi moglo reći. Eh, moja obrana je da su rezultati splet svakojakih okolnosti (i objektivnih i

subjektivnih, ali nažalost i onih viših i nepredvidivih).

Imam prekrasnu mamu. Ne aludiram ovdje na njen izgled, već na osobnost. S njom imam posebno dobro izgrađen odnos. Vjerojatno je to posljedica što smo u životu prošli mnogo toga. Djelomično je ona bila kriva za mnoge stvari kroz koje sam ja morao proći, a djelomično je situacija to nametnula. Bez obzira na to, uvijek mi je bila oslonac, i danas kada imam nekih problema znam da se njoj mogu obratiti. Da ne biste mislili kako mi je mama samo rame za plakanje i jadanje, znajte da sam i ja njoj to puno puta bio. To me zapravo natjeralo da odrastem mnogo brže nego što sam planirao, tj. hoću reći nego što sam trebao. Ali s obzirom na situaciju u kojoj se nalazim danas, iskreno ne žalim za tim. Možda biste mogli zaključit da je naš odnos med i mlijeko, ali to ne bi bilo baš najtočnije. Znamo se mi jako posvađati, ali ne mogu zamisliti da se ne pomirimo jako brzo.

Sestra mi ima 16 godina. I prava je pubertetlija. Pravi se hladnom iako to zapravo nije, jer da je, neke je stvari sigurno ne bi toliko pogađale. Strah me za nju. Bojim se da je malo zbunjena u smislu svoje uloge i onoga što želi. Nekako osjećam da sam joj ja uzor. Vjerojatno zato što misli da sam jači nego što zapravo jesam. Trudim se ostaviti na nju dobar dojam, pokazati joj da mnoge stvari može u životu i kad joj se ne čini da će moći, ili kad joj drugi govore suprotno. No, prije svega želim da zna kako sam ja tu, bez obzira gdje će drugi biti, želim da zna kako u meni ima potporu i da na mene može računati. Za razliku od mene, ona nema toliko dobar odnos sa majkom; vjerojatno zato što je krivi (ili možda ne shvaća) za neke stvari koje su bile. Njen odnos s ocem zbilja ne znam kako bi opisao. Ne mogu reći da je korektan, jer za to djeca u pubertetu nisu sposobna.

Sve u svemu, ona sa svojih 16 godina zna nekada biti pain in the arse, ali pokušavam se kontrolirati i ponašati kao odraslija osoba nego što zapravo jesam. Eto zašto ono od gore: najstariji 23-godišnjak.

S ocem imam korektan odnos. Ovakav tip odnosa me nikako ne zadovoljava, iako mislim da je on trenutno (a bojim se i ubuduće) jedini mogući. Znam da ni oca ne zadovoljava naš odnos, ali što ću ja. On je stvarno odraz života prije i situacije sada. Da je drukčiji odnos bi se začudio. Kako bih najbolje opisao taj odnos, čisto da vam malo približim, eee pa da, najbolje bi bilo reći to je po onom principu «što siješ to i ženješ»

Dok se s mamom znam posvađati, s ocem i ne baš. Ne idemo toliko daleko. Mi se možda samo porječkamo, ali se ne svađamo. Ne zato što imam dobar odnos, već zato što da se s nekim svađaš moraš biti i jako prisan, jer u protivnom te ne bi bilo briga pa se ne bi ni svađao (to je bar moje viđenje i nemojte ga uzimati za doslovno).

Inače, naši roditelji su razvedeni. To je ostavilo veliki trag na mom (a očito i na sestrinom) odrastanju. No, nemojte odah misliti sve negativno. Dobro, da se razumijemo nije bilo ni puno pozitivnog. Ono što hoću reći jest da ne bi ništa mijenjao, jer sve što se dogodilo me čini ovakvim kakvim jesam danas… zapravo možda hoću reći da nisam hrabar išta promijeniti jer me strah eventualne posljedice odnosno rezultata, ali o tome u daljnjim postovima.

Eh da, treba li spomenuti da dolazim ih Hrvatske. Ovo sam trebao napisati na početku (iako bi i tada vjerojatno bilo nepotrebno). Sada bih rekao da volim sve što vole mladi, ali to sigurno ne bi bila istina pa radije neću. Nekada moji ukusi (oko glazbe, odijevanja) po mišljenju moje prijateljice izgledaju više na ukus osobe nekih 35 godina ne na osobe naših godina. Ali ja sam takav, što ću J

Uglavnom, ovaj blog sam otvorio nakon dugog izbjegavanja, i to najviše potaknut raspravom (bolje bi bilo reći postom) s jednog drugog bloga... osoba s drugog bloga je jeko pametna i zanimljiva, a pisala je upravo o svojoj kćerki i razvodu, što me potaklo na razmišljanje i evo sada smo tu gdje smo.

Inače, samo da riješimo one formalnosti. Blog, kao što i vidite, nosi natpis Quod scripsi, scripsi, a značenje bi bilo "što sam napisao sam napisao", ali ja ne bi išao toliko daleko kao Pilate; dopustit ćete mi slobodu da nekad i ono napisano zapravo protekom vremena izmijenim… na kraju krajeva čovjek se uči dok živi, i unaprjeđuje svoje stavove tijekom cijelog života (ili se ja samo nadam da je tako). Blog sam nazvao "privatim" što je stara latinska riječ za privatno. Izabrao sam tu riječ jer će u ovom blogu iznositi privatne stvari života, i svoja mišljenja. Sve će to naravno, putem ovog bloga biti dostupno svima... zapravo više praktički i neću voditi svoj dnevnik, jer će ovo kao postati svojevrsni suspsitut dnevniku.

Kako ne bih dalje duljio jer će se ovo pretvoriti u jako dugi post (a ako bude predug sigurno će biti zamoran i za čitanje), te kako mislim da sam za početak rekao i dovoljno ovo će biti kraj prvog posta.