Blog addiction recovery (BAR)

Eh, mogu biti kakav god da jesam ali siguran sam u jedno da nisam addicted to blogging. Sad, iskreno, možda bi bilo i bolje da malo češće pišem, ali kad nemam volje (i inspiracije jednostavno to ne činim – nema svrhe, držim!). No, svakako mi je drago što nisam ovisnik o blogu, jer kao i svaka ovisnost tako i ova nije nimalo dobra. Zapravo, ako bi mogli pričati o nekoj ovisnosti kod mene, onda je to eventualno ovisnost o čitanju blogova (check my favorite list), ali ponekad nemam volje ni za to. Heh, nekad pomislim da sam zapravo lin biti ovisan, iako bi se ova lijenost mogla protumačiti kao i ovisnost nečinjena ničega, ali opet ne bih išao tako daleko (lipše mi zvuči da sam addiction free), jer svaka ovisnost ima ono jedno bitno (gadno) obilježje (koje je zapravo čini ovisnošću) a to je da te onemogućuje da vodiš redoviti svakodnevni život. Eh, sada bih se pitao kakav je to redoviti svakodnevni život? Mislim da bi najbolji odgovor bio da je to ono pranje zubi i ostalih higijenskih radnji, hranjenje, te svakako izvršavanje onih ostalih egzistencijalnih stvari. Stoga dragi moj, ako vas blog ne sprječava u izvršavanju ovih stvari samo blogajte i dalje, jer niste addicted to blogging, i nije vam potreban BAR!

Inače, ovaj post sam odlučio napisati jer sam švrljajući po netu naišao na neku ženu koja plače (ko iz vedra neba) kako je ovisna o blogu i slično. U tren sam se zapitao Bože što joj bi? Iskreno, jako mi je žao gospođe jer koliko vidim stvarno je u problemu, stoga sam želio s vama podijeliti ove informacije o BAR da vidite kako ni ovo nije toliko bezazleno koliko mi držimo da je.

pozitivna energija

Evo cijeli dan sam pun pozitivne energije. Ne želim se žaliti (dapače), ali ipak mi je nekako čudno. Kad bolje pogledam, sve mi ovih dana ide ne tako dobro. Vjerojatno je caka u vremenu, jer vrime ode kod nas u Dalmacije ja ka i u lito. Više neman šta nosit, jer duge rukave stvarno ne mogu, a od kratkih ništa neman popeglano.

Danas san cijeli dan proveo na nogama. Ne znam je li to dobro, zapravo ne znam koliko je dobro, s obzirom da imam temperaturu. Sinoć me glava boljela za popizdit jako. Mislio sam da će mi mozak prsnut. Cijelu večer sam zavijao kao malo dijete (sreća što sam sam u stanu), ali bol je stvarno bila neizdrživa. Temperatura je bila 39,5 stupnjeva, što sigurno nije malo. S jutrom ode i glavobolja, a kako noć pada, tako se i ona vraća, fibra se diže ali ne da mene moja pozitivna energija. Danas mi je smiješno (sinoć ni najmanje) kad se sjetim da mi je napameti bilo nešto u stilu, šta ako mi se mozak pokvari, pa više ne budem sposoban zapamtit ništa za ispite?!?!?!? Fobija… hahaha, ali znači da ipak volim svoj faks, i da ga želim, iako ovih zadnjih par mjeseci bježim od njega k'o ovca od noža. Računam ja ono, daleko od očiju daleko od srca (ili kako već ide).

Nego, da mi bar ova energija dođe ponovno u četvrti mjesec kada su mi ispiti, bar pola ovako pozitivne. Ma sve bi dao! Dao bi ništa jer zapravo ništa imam, ali bitna je volja za dat – kao da bi dao sve. Ali stvarno je čudna ova energija, kad je trebaš nema je, a kad je trebaš manje, onda je imaš k'o u priči. Ali zar tako nije sa svim stvarima u životu?

Neću se sada razvezati o lošim stvarima (iako mi malo trebe). Zapravo ne želim ovu pozitivnu energiju tjerati. Nije ni najmanje pristojno; to bi bilo kao da tjeraš gosta (a gosta se ne tjera; iako svakog gosta tri dana dosta – e bogami za ovoga bi poželio da stoji što duže). U petak sam išao s mamom i sestrom na večeru. Sestra častila (hahaha, to je nezamislivo čudo). Inače, mala puna para: nešto 'ala Zagora stina. Išli smo u kineski restoran. Naravno, moja preporuka! Pretpostavljao sam da im se neće svidjeti, i računao sam pa dobro ide nas troje, ja ću svoje sigurno pojest (već sam bio i jako mi se sviđa), a bar jednoj od nje dvije se neće svidjeti, pa ću i njeno pojest (i sad se ja pitam otkud ovih 8 kila suficita, jel'?). Prevario se gadno, svima se sviđa! Dobro, porcije su obilne pa sam se najeo… iako bi još jednom onaj pohani sladoled… ne znam je li to kineski običaj (valjda je, zašto bi bio u njihovom restoranu i na njihovom meniju – ali ništa me više ne bi začudilo).

Već mi se sada ne ide sutra na faks. Tlaka mi je ići na vježbe. Znam da bi trebao, ali sam obećao da neću odluku donijeti do ujutro. Srećom vježbe su u podne pa ću ujutro moć još razmišljat da li ići ili ne. Imam već nekoliko minusa, i kao trebao bi ići, ali ako dođem na faks riskiram da vidim one koji prolaze preko veze, one gadljive i umišljene ljude, koji čak misle da su najpametniji. I nije sporno što oni misle, problem je u tome što su oni za profesore budući stupovi našeg Rvatskog društva… ok, evo počeo sam se opet ljutit, zato bolje da ne pričam o faksu.

Nego, tko zna, možda ova pozitivna energija dolazi sa glavoboljama? Uh, ovo je sada pravo pitanje biti ili ne biti?

Trebaš pisati KRAĆE postove!

Ovaj post ću pokušati napisati što kraće, iako (kao što ste vjerojatno primijetili, volim pisati duže). Naime, javila mi se jedna draga prijateljica (inače, samo sam rijetkima javio da tipkam blog – neka ga pokušaju sami naći) i savjetovala me da mi postovi budu kraći. Kaže ona meni: «Nemaju ti ljudi vremena danas čitat duge postove». Pa rekoh, cura je dugo u ovim vodama, sigurno zna bolje. Stoga ću pokušati (akcent je ipak na tome) napisati malo kraći post nego inače.

Odmah da kažem da mi se javio otac danas. Gle čuda! Nakon što sam se cijelo vrijeme grizao (više podsvjesno, ali ipak itekako svjesno) što se događa. Njemu je bilo čudno što ja ne zovem, pa je sam htio provjeriti koliko ću dugo ja izdržati. Malo sam se naljutio pa sam mu rekao kako imam prepuno posla da bi se igrao gluhih telefona, i uostalom nismo više djeca. Ma naću se više oko toga nervirat, što bube bit će!

Mama mi je danas bila na kontroli, ide nabolje. Sutra smo opet u bolnici, eh, gotovo svaki dan – mislim da mi i ne bi bio problem studirati medicinu čega sam se sve nagledao. Čak mi je nekako sada i ovo bolničko osoblje sexy, ali opet, po onom principu hvali more drž' se kraja, mi je draža moja struka. Usput mama se više ne boji toliko vožnje… iako još pije tablete za smirenje. Tu i tamo ja koju kriomice pokupim. Znam da nije dobro, ali zbilja spavaš spokojno kad ih uzmeš. A kako mi sna ovih dana treba više nego ikada, onda mi dođu samo tako. Kad bih imao malo više novca otišao bih malo kod psihoterapeuta (iako je to ovdje još uvijek tabu tema). Ovih dana sam vidio da me muče mnoge stvari: mnoge sadašnje, neke iz prošlosti, a i veliki broj onih u vezi neizvjesne budućnosti. Šteta, morat ću biti sam sebi uho za slušanje (valjda ne i rame za plakanje) Srećom tu su ipak neke drage osobe, a i ovaj blog – bar ovako virtualno.

Unatoč svim trčanjima, uspio sam srediti sve papire. Ne znam da li je to mehanizam borbe protiv stresa ili što već, ali u svakom slučaju je korisno. Tako sam sredio cijelu kućnu arhivu papira i to po važnosti i kronološki. Kupio sam si 5 registratora i naljepnice za registratore te se bacio na posao… hehehe, jako sam zadovoljan, a i dobar posao je obavljen. Inače, ne da su mi prije papiri bili razbacani (to je gotovo kao smrtni grijeh za mene, hehehe), ali su svi bili na jednom mjestu. Ovako je ipak preglednije kad imaš sve po godinama, i unutar godina po objektivnoj i subjektivnoj važnosti.

Na ovom blog serveru (a tko mi je rekao da ga uopće izaberem?!) nemam brojilo posjeta. Pretpostavljam, pošto nisam radio nikakvu promociju bloga, a i mali broj poznatih zna za njega, kako nema puno posjetitelja. Sada se pitate zašto je to bitno? Ne radi moje popularnosti, nego zbog toga što sam danas dobio na mail za potpisati jednu peticiju. Radi se o sucu Općinskog suda u Rijeci koji je ubio onog labradora (više ćete pronaći na stranici, a vjerujem da oni koji su iz RH itekako dobro znaju za slučaj – danas je čak bio na Kontaktu Nove TV gdje je to Hloverka na svojstven način pri kraju obznanila široj javnosti). Evo link: http://www.petitionspot.com/petitions/judgekilledadog . I sad ako bar netko prvi put upravo na mom blogu čuje ovu vijest i potiše ovu peticiju bit će mi iznimno drago.

Joj po glavi mi se vrte mnoge teme za iduće postove, stvari o kojima bi htio progovoriti… imam osjećaj kako da imam vremena bih pisao stotine i stotine stranica (naravno, ne uvijek najkvalitetnije, ali to nije uvjet, šala!). Pozdravljam vas sve pošto sam već prešao zadanu normu (hehe) gibam da opet ne budem ukoren.

Koliko treba proći za reći dosta?

Prošlo je već nekoliko dana od zadnjeg puta kada sam se čuo s ocem. Čudno je to što ne zove, čak i zabrinjavajuće. Inače čujemo se svaki dan. Znam, srećom, da mu se ništa nije dogodilo. Međutim on jednostavno ne zove?! Niti mail nisam dobio! Stvarno mi je čudno što se događa? Razmišljam, pa dobro, možda ima previše posla? Ali znam da nema! Jer da ima ne bi zvao druge. Uostalom, i sestra mi je rekla da se s njim čuje svaki dan?! Pravilo je (koje je inače on uspostavio) da on uvijek zove, a ja njega samo u hitnim slučajevima ili kad mi baš nešto treba važnije. WTF mislim si sada? Da li sam nešto rekao u zadnjem razgovoru, jesam li možda nešto učinio čime sam ga mogao uvrijediti. Zbilja mi napamet ne padaju nikakvi pravi razlozi. Doduše, da odmah razjasnim. Zadnjih par puta kada smo se čuli često smo znali mučati u slušalicu. Bilo mi je neugodno, ali nisam htio prvi govoriti. Uvijek ja prvi počnem nešto govoriti, ono diplomacije radi. Nisam htio iz čistog razloga što bi se svaki razgovor sveo na to kako moram požuriti sa studijem, kako će me vrijeme zgaziti, točnije njegova konkluzija bi bila da me vrijeme već lagano pregazilo. Iako me to jako živcira, i iako mi on ne plaća faks, uvijek bih prešutio to. Dapače, odgovarao bih za znam, da, hoću i sličnim potvrdnim sranjima. Sve do zadnjih par puta kada bi u pravilu mučao, ili bi odgovara: to si mi već rekao.

Vjerujem ja kako on pila u najboljem cilju, ali par puta sam mu već eksplicite rekao kako mi to ne pomaže, dapače, kako mi samo odnemaže time. Da sam ja kojim slučajem tip osoba koja izlazi svaki vikend vani, ono pijanka, zabava, spavanje do podne preko tjedna, rekao bih sam sebi kako mi on to ima pravo govoriti. Iako bi i tada bilo diskutabilno, jer pitanje je što znači biti mlad, i zapravo kako se tada treba ponašati? ALI ne, ja sam sasvim suprotno od toga; čak se i nekad sam kažnjavan što se zatvaram u kuću i ne izlazim (bar ne toliko) jer znam da sam zaribao sa ispitom ili nešto tako slično. Odnemaže mi tako što se ja poslije tih njegovih poziva obično iživciram i uhvati me tolika ljutnja da se jednostavno počnem derati po glavi (dok to uopće i ne primjećujem). To me nekako smiruje. Ali vidim da mi uništava kosu, jer sam cijelo tjeme prekopao. Da ne govorim što mi radi živcima; teško mi je zaspati navečer, razmišljam i uvijek me čini tužnim.

Tragično je to što s njim ne mogu imati nekakav zajednički jezik po tom pitanju. Čak mi je mama rekla da joj se jednom žalio kako mu ja uvijek nešto kontriram u diskusiji. Možda iznošenje mog stava njemu izgleda kao svojevrsna kontra, ali zbilja mi nije ni na kraj pameti kontrirati mu – jednostavno ne vidim smisao?! Ono što ja često radim jest iznosim nekakve činjenice, podatke koje sam negdje vidio. Neću se upuštati u nekakve diskusije ako sam tu na tankom ledu, ili ću se bar ograditi pa ću reći kako je to moje mišljenje, a ne znam je li točno ili nije. On s druge strane to ne znam, to je njemu enigma ili bolje reći svijet nepoznanica. On uvijek sve zna, i uvijek govori točno – tako bar on misli. Shodno tome, sve što je suprotno onome što on kaže je kontra. Otud i taj (ne)objašnjivi jaz u komunikaciji.

Sada kad već ne zove opet se sekiram, i ne znam zašto. Zar to nije ono što sam želio? Izgleda da nije; ja bih vjerojatno želio da on zove često ali da ne moram biti diplomata tipa: kakvo je vrijeme, i uobičajene već otrcane teme razgovora. Zar tražim puno?

Možda mu smeta što sam se jako posvetio mami? Tko zna, ne bi me ni to puno začudilo. Ali ako je to problem, onda neka je, uopće me nije briga. Žena samo što nije poginula, cijela polomljena, u bolovima i praktički ovisna o tuđoj pomoći. Što bi ja trebao učiniti nego joj pomagati i biti na raspolaganju 24/7. Trebao bi biti na fakultetu polagati ili učiti za ispite? Na kraju krajeva ako je tko to zaslužio onda je to ona. Čak mi je i ona danas na telefon rekla kako misli da je ovo kraj slučaja između mene i njega. Tko zna, ako je tako onda neka bude. Ja sam spreman reći OPROSTI, ali ne za nešto što predstavlja mene, nego isključivo za nešto što sam učinio nenamjerno i što je nekog povrijedilo… ne mogu se ja neko izvinjavati jer sam ja ja. Mogu se pokušati promijeniti, ali to ovdje nije slučaj… uostalom, ako ću se mijenjati onda ću se mijenjati za ljude koji će to znati cijeniti, i za svoju korist.

Jednom prilikom davno prije smo se bili posvađali, i nismo se čuli nekih 15-ak dana. Razlog je bio što sam ja rekao da ga više neću slušat jer sam se: «najeo njegovih sranja (oprostite na izrazu)». Do toga je došlo tako što smo sjeli za ručak, i s nama je bila jedna gospođa (kućna pomoćnica i osoba koja se brinula o staroj baki). On je očito bio raspoložen za driblanje taj dan. Pa je cijeli ručak propovijedao kako ga je moja majka prevarila, kako mu je ukrala godina i godina života, kako bi volio da je nikada nije upoznao. Ja sam na to poludio bacio tanjur uz već poznatu izjavu. Hehehe, mislio je da neću tako reagirati ispred tuže žene u kući, ali gadno se prevario. Na koncu sam ja opet prvi kontaktirao njega na nagovor mame, jer kao nije lipo da ne komuniciramo.

Znam da ne bi KAO bilo u koristi da ne pričam s ocem. Prvenstveno zbog toga što KAO nije lijepo, i bilo bi puno bolje U PRAVILU da se ima dobar odnos s roditeljima. Druga stvar, je što ta osoba ima puno veza i utjecaja što je nažalost u ovom usranom hrvatskom društvu presudno. To će mi sutra sigurno zatrebati kod stažiranja i eventualnog zapošljavanja… ALI unatoč svemu tome, spreman sam reći DOSTA jer ja ću radije sam kročiti po svijetu, i neka mi bude teško, pa kad nešto nekad postignem (a znam da hoću) znat ću da sam to sam izgradio. Uostalom, pa što da mi bude teško, kao da mi je sada lako? Bolje to nego poludit i završit ne kod psihoterapeuta, već kod psihijatra... mislim da mi to ne treba (mislim na psihijatra), bar ne još, jer bi to onda bilo već i više nego puno.

Digni glavu i idi naprid!