Kad je zapravo gotovo?

Kad prestaje život? Je li to u trenutku moždane smrti, je li to kad čovjek izgubi bit svog postojanja i cilj svog bića, neovisno o fizičkom stanju?
Vjerujem da i život, kao i sve ostalo prestaje trenutkom odluke, odluke da se nešto dovede do kraja, ili da se konačno završi. Tada je gotovo. Možeš ti živjeti, ali istodobno biti jako i dugo mrtav. Svaki dan čovjek dođe do trenutka u kojem treba donositi odluke, lakše ili teže, odluke bez neke negativne posljedice, ili one s većim i težim posljedicama. I kad odlučiš da nećeš više donositi odluke zapravo je gotovo. Gotovo je već i prije, već u rano jutro kad se probudiš spokojno miran, i znaš da ne želiš ustat iz kreveta. Možda je gotovo čak i pije toga, recimo već i noć prije kad si odugovlačio san prateći udarce kazaljke sata u mračnoj sobi, bez ikakvog drugog zvuka, s nula misli. Noć, tama, tišina, i nikakva moždana aktivnost.
Znaš osoba da je gotovo i onda kada se raduje odlasku na spavanje, ne radi odmora, već radi sna koji je drukčiji od stvarnosti. Taj nestvarni odlazak iz stvarnosti te jako veseli.
Tad je već gotovo. Točnije, već je bilo završilo. I ti to znaš. ALI uza sve ovo, gotovo je samo onda kad ti to odlučiš, a ne kad ti to kaže netko drugi, bez obzira na to tko to bio.
Završiti nešto je minimum individualna stvar, čin, potreba i sposobnost.
Neumjeće da se nešto završit znači da nije nikako dobro, jer završiti nešto znači da je došao kraj jednog, zapravo takvog tebe, a to znači da je gotovo, jer kraj je gotovo, a gotovo mora biti kraj!
Znaš najbolje da je gotovo, to osjetiš u želucu i grlu, vidi se u očima i čita se s usana. Očigledno je u pokretu i prepoznatljivo po uzdahu.
I sada moram reći kako zapravo doći do kraja, odnosno biti gotov, i nije toliko teško. Sve je to kako si posložiš misli, i s njima uskladiš radnje.
umijeće