Kad je zapravo gotovo?

Kad prestaje život? Je li to u trenutku moždane smrti, je li to kad čovjek izgubi bit svog postojanja i cilj svog bića, neovisno o fizičkom stanju?
Vjerujem da i život, kao i sve ostalo prestaje trenutkom odluke, odluke da se nešto dovede do kraja, ili da se konačno završi. Tada je gotovo. Možeš ti živjeti, ali istodobno biti jako i dugo mrtav. Svaki dan čovjek dođe do trenutka u kojem treba donositi odluke, lakše ili teže, odluke bez neke negativne posljedice, ili one s većim i težim posljedicama. I kad odlučiš da nećeš više donositi odluke zapravo je gotovo. Gotovo je već i prije, već u rano jutro kad se probudiš spokojno miran, i znaš da ne želiš ustat iz kreveta. Možda je gotovo čak i pije toga, recimo već i noć prije kad si odugovlačio san prateći udarce kazaljke sata u mračnoj sobi, bez ikakvog drugog zvuka, s nula misli. Noć, tama, tišina, i nikakva moždana aktivnost.
Znaš osoba da je gotovo i onda kada se raduje odlasku na spavanje, ne radi odmora, već radi sna koji je drukčiji od stvarnosti. Taj nestvarni odlazak iz stvarnosti te jako veseli.
Tad je već gotovo. Točnije, već je bilo završilo. I ti to znaš. ALI uza sve ovo, gotovo je samo onda kad ti to odlučiš, a ne kad ti to kaže netko drugi, bez obzira na to tko to bio.
Završiti nešto je minimum individualna stvar, čin, potreba i sposobnost.
Neumjeće da se nešto završit znači da nije nikako dobro, jer završiti nešto znači da je došao kraj jednog, zapravo takvog tebe, a to znači da je gotovo, jer kraj je gotovo, a gotovo mora biti kraj!
Znaš najbolje da je gotovo, to osjetiš u želucu i grlu, vidi se u očima i čita se s usana. Očigledno je u pokretu i prepoznatljivo po uzdahu.
I sada moram reći kako zapravo doći do kraja, odnosno biti gotov, i nije toliko teško. Sve je to kako si posložiš misli, i s njima uskladiš radnje.
umijeće

In vino veritas

Kad se čovjek napije teže kontrolira svojim refleksima, osjećajima, postupcima i dr. radnja koje kontrolira dio mozga koje je pod utjecajem alkohola "ošamućen". Kod naših ljudi to je jedna krajnje normalna situacija, situacija koja je često zabavna, i/ili koja je sastavni dio svake zabave (ne znam kojim povodom?!). Interesantno, ali taj alkohol je svojevrsni bijeg i od stvarnosti, pa kad je čovjek loše volje, tužan radi nečega, onda opet pije da (navodno) ubije tu tugu.
Srećom nemam iskustva sa alkoholom. Ne znači da sam savršen, ali u 23 godine nikad nisam imao potrebnu niti probati, a kamoli "naliti" se kao neki ljudi koje poznajem.
Znači li to da mi u životu cvjetaju ruže, ili da nemam problema, hmm, ne bih rekao. Ne želim aludirati da sam psihički toliko jak pa da mogu riješiti nešto i bez alkohola (koji, nota-bene, ne rješava ništa!), nego čisto govorim kako mi to nije ispušni ventil.
Alkoholizam je jako veliki problem u Hrvata, ali i okolnih naroda. Nisam mogao vjerovati kad sam malo istraživao pa naišao na informaciju da je jako velik problem i u Finskoj recimo. Čudno mi je to bilo jer sam uvijek mislio da su ovi južniji narodi, po prirodi temperamentnije, nekako skloniji alkoholu (vjerojatno čista stigma), no dobro.

Pošto ne volim alkohol, a još manje alkoholičare, čak mi nisu toliko draga osobe koje popiju kad izlaze vani (ne bi li se KAO zabavile), mogu reći da sam pravi zastupnik contra alkohola. No jednu stvar obožavam, obožavam kad se osoba napije do boli pa kad ti kaže sve što misli, ono što bi htjela da znaš i ono što ne bi htjela da znaš. To najbolje odgovara onoj latinskoj izreci "In vino veritas" - "Što trijezan misli, pijan govori" (u slobodnom, svakodvnenom prijevodu).
Kad me netko pita zašto ne piješ, najdraža mi je ona izjava iz jednog Nick McDonellovog romana: "Sviđa ti se osjećaj moći koji imaš zato što si uvijek trijezan među sjebanim ljudima".

Koliko mene moj tata voli (tata i ja 2)

Znam da sam vrlo vjerojatno dosadan sa svojim kompliciranim odnosom s ocem, ali osjećam se puno lakše kad ga iznesem, ovako relativno javno.
Kod nas se uobičava o privatnim stvarima ne pričati, dapače, svako iznošenje podliježe osudi puritanskog i moralnog susjedstva i šire okoline. Da stvar bude tragičnija, svi sve znaju jer navečer čire kroz prozorčiće svojih jadnih kućica s još jasnijim okućnicama (o čistoći da ne govorim, estetika je pak nepoznata – što je sasvim razumljivo), a po danu se nalaze kao skupina nezaposlenih pa da ubiju slobodno (inače, za mnoge normalne radno vrijeme) i tračaju. Eh to je naša stvarnost, osuda je nepotrebna, jer neće ništa postići. To je valjda mentalitet, ili što ja znam. Možda bi netko rekao da je to stigmatizacija, ali ne bi se složio, dapače, lako bih pokazao i dokazao da griješi.

Uglavnom, prilaze mi neki ljudi, iz porodice, i non-stop mi govore kako mene moj tata voli. Voli te jako, dao bi sve za tebe i slična već ofucana sranja. S druge strane, otac mi to non stop govori, pa mi je već poznato. ALI kako u Hrvatskoj riječi idu prije djela (koja u pravilu niti ne stižu), tako sve ostane na tome. Znam ja da mene moj tat a voli, već to odavno znam. Ali jednako dobro znam, a trebao bi Bogami i on znati, da mi neke stvari smetaju, škode, stoga prije spadaju u onu grupu stvari koju ti čine ljudi koji te ne vole (ili još gore, mrze), a nikako ne u onu grupu od dragih ti ljudi.

Volio bih samo da i ja mogu voljeti te druge koji mi cijelo vrijeme opisuju nadnaravnu ljubav moga oca, upravo tako kako on voli mene… nadam se da griješim, ali ne bi im se uvijek sviđalo – zapravo, bila bi to ljubav od jutra do večeri, pa ponovno ujutro.

Volimo se kako spada, ili se ne volimo, a nemojmo činiti nešto polovično kad se takvo što ne može činit polovično.

Moj otac i ja

Ne znam jeste li čuli za mladu pjevačicu Tinu Vukov. Po mom sudu, sudu laika ali s ukusom (ovo je zbilja subjektivna konstatacija), cura pjeva prva liga. Dobila je ovo godine čak i Porina za najbolju pjevačicu godine, mislim. Znam da je poslije toga bio veliki skandal jer Zorica Kondža nije dobila tu nagradu, a smatrana je najvećom pretendenticom za istu nagradu (bar što se tiče struke). No da ne bi otišao daleko s ovom digresijom, što nemali broj puta i učinim, vratit ću se temi.

Hm, cura ima jednu pjesmu pod nazivom "Moj otac i ja". Ide: "Nije isto kao prije kada ovdje nema te... kako bi htjela pobjeći negdje stvarno daleko, bilo gdje svejedno, kad bi barem mogla to..." Pjesma je zapravo tužna, i ona žali što nema njenog oca.
S druge strane, ja žalim što je moj otac tu, zapravo što sam ja tu! Znam da ovo zvuči bolesno, bezobrazno, bezosjećajno i najgore moguće. Ali pošto ne mogu upravljati ono što bi iskreno želim, priznajem.
I danas imam problema s ocem. Nemam pojma što mi je trebao uopće dolazak u njegov stan, jer čini mi se da unatoč svim darovima koje sam dobio: korištenje automobila 24/7, korištenje stana 24/7, dovoljnu svotu novca, ne da nisam zadovoljan nego sam tužan. Tužan sam jer me on sustavno zlostavlja, i aktivno i pasivno, zapravo i činjenjem i nečinjenjem. Tu je uvijek prisutna psihoza oko mojih usranih ispita, ukoliko prođem komentira sa napokon, a ukoliko ne prođem, uvijek je to kako, zašto, nemoguće... radi radi radi radi. (kao da slušam druga Staljina – mrš!).
Da stvar bude tragičnija, on to ne razumije, a kad mu se kaže da mi to smeta, i da sam dobio gastritis, te da sam na Peptoranima već dugo vrijeme, obično odgovara "Krivo ti to shvaćaš, ja tebe volim, sve što ti ja govorim je za tvoje dobro, za sve je najlakše okriviti mene".
Davno je meni moja doktorica rekla, ukoliko problem ne možeš maknuti od sebe (a ako se već ne da nikako riješiti), onda budi dovoljno pametan pa iskoristi mogućnost da se makneš od problema.

Tragično je samo što sam ja to shvatio tek sada, sada kada pijem lijekove, kada se budim s glavoboljom, odlazim spavat s bolovima u želucu, a spavam kratko i sanjam ružno. Uvijek ružno, toliko ružno da ne želim ići spavat, i kad legnem nikako zaspat. Znam da se ne mogu nadat lijepom snu, a možda takav i ne zaslužujem?! Sve je ovo jedna velika depresija, depresija za koju nije kriv nitko osim mene. Kriv sam u toliko što nisam uzeo stvari u svoje ruke i makao se, otišao, pa i pod rizikom da stvari ne budu dobre kao ovdje (a ovdje očigledno nije dobro). Mogao sam, trebao sam, ZAPRAVO morao sam se maknuti prije, a ne sada pokušavati liječiti alkoholičara, koji je uz to agresivan i isfrustriran kada se napije, a to je svaku treću, ili četvrtu večer.

Daleko, daleko, koliko je to dovoljno daleko da se riješim ovih problema? Je li to SAD, je li to Kina, ili je to možda negdje pet metara dovoljno daleko? Možda meni neće nikad bit dovoljno daleko? Toga me najviše strah, jer otići negdje stvarno daleko, bilo gdje svejedno. Već je kasno, dovoljno kasno, da i ako otiđem problem će me pratiti. Uostalom, kako to kaže Tracy Chapman: «I want a ticket to anywhere, anyplace is better».


P. S. Najviše me smeta kad mi kaže da smo prijatelji, i da moramo dijeliti sve probleme i veselje, a užasno mi smeta kad kaže da sam ovakav ili onakav zato što se ljutim jer on ima curu 24 godine mlađu. Ma to je moj najmanji problem, zapravo to je njegov problem jer će shvatiti da je ona s njim najvjerojatnije radi novca.

Grižnja savjesti

Za grižnju savjesti sam prvi put čuo kad sam bio mali, i kad su mi ispirali mozak na vjeronauku (ne želim ovim nikoga uvrijediti, ali danas imam stav da je to čisto ispiranje mozka s jednim ciljem - o tome drugi put).
Uglavnom, shvatio sam to kao nešto loše što osjetiš zbog nečega što si učinio ili nisi učinio, a trebao si učiniti (istine radi, vjerojatno to ovako dobro nisam shvatio, ali manje-više bio sam tu negdje oko ove definicije).
Kako sam se često osjećao loše, bilo mi je drago što sam shvatio da je to grižnja savjesti i da će mi mali Isus sa Bogom ocem to oprostiti već na sljedećoj ispovijedi (eh, da bar i danas imam takav stav, lakše bi se osjećao sada).

Sutra mi je ispit, koji je trebao biti još na kraju roka (koji je završio 2. 7.), ali je profesor radi nekih svojih problema odgodio za sutra. Problem je što ja nisam to naučio, i osjećam se loše, zapravo osjećam tu grižnju savjesti sada, JER znam da sam mogao naučiti.
Čak i sada kad znam da nisam naučio, znam puno bolje od nekih koji me zovu i pitaju tako glupa pitanja, a oni su naučili. Mislim ja u sebi, kakvog li licemjera za Boga miloga?!
Tako me zove jedna kolegica (ne dao Bog da je imenujem prijateljicom), inače smo i susjedi ( usput, prava mala lajona i tračerica, tj. kao mlada ženica od nekih 20-ak godina sa sela). Pametuje ona meni kako ja nisam položio ovaj ispit već godinu dana, kako se sigurno loše osjećam radi toga i bla bla bla... a sutra dan, širi po susjedstvu priče kako padam taj ispit već 2 godine.
Da stvar bude gora, ja ga ne padam jer ne izlazim, a ne izlazim jer ga ne učim. Jednostavno!
I opet, sada kad ga nisam naučio, znam bolje od nje. Jednom riječju   S R A M O T A.
Prije neki dan me zvala i pitala što to znači u jednoj definiciji "knjižno pravo"? Mislim se ja, možda me zajebaje, jer to zna i moja sestra koja ne studira Pravo,
to zna i moja mama koja nema veze sa pravom, usudio bi se reći da to zna i svaka baba od 85 godina koja nema ni osnovnu školu.
Ali ne, onda STVARNO ne zna i prijateljski moli da joj objasnim. Kako sam valjda moralan, i ne znam reći ne, kažem (još uvijek u nevjerici) kako ću joj objasniti.
To ti je pravo po kojem se vlasnik nekretnine može upisati kao takav u zemljišnu knjigu, ili gruntovnicu (sada već sa smješko na licu)
Ok, zahvali ona i pozdavi (uz zamolbu, da joj napišem jednu žalbu zbog nekog prometnog prekršaja za njenog dragog momka).

I tako, razmišljam ja, kako se takav netko može pravit pametan. Dapače, kako ima obraza i GDJE JE NJEMU (o ovom konkretnom slučaju njoj) JEBENA grižnja savjesti. Da stvar bude gora, ona je (kao) velika Kršaćanka, i (kao) prava vjernica - jednako (kao) i cijela njena obitelj.

Zato sam odlučio da ću ovo ljeto zbilja posvetiti učenju, jer znam da mogu (očigledno je da imam talenta i pametni), pa shodno tome i hoću primjeren uspjeh, kojeg zaslužujem (s obzirom na sve ostale), a ako i ne zaslužujem onda ću ga zaslužiti svojim radom, pameću i poštenjem, a ne preko veza i drugih balkanskih formula (ne)uspjeha.

Nema više grižnje savjesti, neka to bude nešto za Kršćane (i ostale, koji imaju potrebu za tim). Uostalom, i ovako sam ateist. 

Prošlo je mnogo vremena

Prošlo je mnogo vremena od mog zadnjeg posta. Doduše, nije se mnogo toga promijenilo, što ne znači nužno da su stvari koje su mi se događale bile dosadne.

Faks, kao i većina stvari, još uvijek stoji na mjestu. Ne mislim sada za gradu fakulteta, već na moje stanje s položenim ispitima. Nažlost, već me počelo zamarati (zapravo, ovo je također stvar koja nije nova). Vrijeme je da se maknem s mjesta koje nije ni malo ugodno. Kako ću to napraviti, hmm, ni sam ne znam. Imam nešto napameti, kao trebalo bi se više uhvatiti knjige, ali pošto to nužno ne garantira uspjeh, onda mi se gotovo i ne da.
A da se napokon uhvatim preporuka i veza (vezica). Da pokažem da sam ipak Hrvat (č. Rvat) i da mi je mjesto tu gdje sam, gdje sunce grije stinu (i njoj je dopizdilo od vručine).
Eh, ne, to ne bi bio ja, ma koliko privlačno zvučala ta fiktivna uspješnost.

Odmah da se pohvalim. Prihvatio je Vrhovni sud RH moju tužbu koju sam pisao i to pozivajući se na ustavno pravo "suđenja u razumnom roku". Moram priznati da mi ovo puno znači. Jako mi je podiglo i sapomouzdanje, jer bez obzira što ispiti ne idu jedan za drugim, ipak sam nešto naučio (na moju sreću, mnogo više nego oni kvazi-uspješni studenti i ostali vezičari).
Jako sam sretan zbog ovoga, a usput, i "bogatiji" sam za cca. 5.000,00 kn što je sud presudio kao primjerenu naknadu jer su mi organi RH uskratili to ustavno načelo.

Kako sam u kroničnoj besparici, tako smo se mama i ja uhvatili posla. Rukovodimo se mi onim: "kad se male ruke slože, sve se može, sve se može". Sada ne znam da li se tješimo da ćemo uspjet izać iz ove financijske krize u koju smo zapeli nakon majčine prometne nesreće, ali za sada nam ide dobro. Radi se, kako bi u Dalmaciji rekli, "sve u šesnajst". 
Istine radi, dalmatinci obično imaju malo drugačiji pogled na ovakvo radno vrijeme :)
Nadam se samo da će svi honorari biti uplaćeni prije nego dođu slipovi na naplatu, jer su neki slipovi išli i preko očeve kartice, a on stiže doma ovih dana... pa ne bi bilo baš lijepo (i jako teško bi objasnio) zašto se nalazi u nedozvoljenom minusu kada je položio novac za svoje slipove.
Ah, kakve sam sreće ne bih se začudio da mi se upravo ovakvo nešto ne dogodi ("prigriza jezik dabogda" - rekla bi moja prijateljica).
Eh da, usput, zahvaljujući ovom novom poslu obašao sam cijelu Dalmaciju, pogotovo Zagoru. Moram priznati da mi je čak nekako i simpatična, a zrak je kudikamo lakši za disanje (iako, nemali broj puta je "smrdio" po životinjama).

Blog addiction recovery (BAR)

Eh, mogu biti kakav god da jesam ali siguran sam u jedno da nisam addicted to blogging. Sad, iskreno, možda bi bilo i bolje da malo češće pišem, ali kad nemam volje (i inspiracije jednostavno to ne činim – nema svrhe, držim!). No, svakako mi je drago što nisam ovisnik o blogu, jer kao i svaka ovisnost tako i ova nije nimalo dobra. Zapravo, ako bi mogli pričati o nekoj ovisnosti kod mene, onda je to eventualno ovisnost o čitanju blogova (check my favorite list), ali ponekad nemam volje ni za to. Heh, nekad pomislim da sam zapravo lin biti ovisan, iako bi se ova lijenost mogla protumačiti kao i ovisnost nečinjena ničega, ali opet ne bih išao tako daleko (lipše mi zvuči da sam addiction free), jer svaka ovisnost ima ono jedno bitno (gadno) obilježje (koje je zapravo čini ovisnošću) a to je da te onemogućuje da vodiš redoviti svakodnevni život. Eh, sada bih se pitao kakav je to redoviti svakodnevni život? Mislim da bi najbolji odgovor bio da je to ono pranje zubi i ostalih higijenskih radnji, hranjenje, te svakako izvršavanje onih ostalih egzistencijalnih stvari. Stoga dragi moj, ako vas blog ne sprječava u izvršavanju ovih stvari samo blogajte i dalje, jer niste addicted to blogging, i nije vam potreban BAR!

Inače, ovaj post sam odlučio napisati jer sam švrljajući po netu naišao na neku ženu koja plače (ko iz vedra neba) kako je ovisna o blogu i slično. U tren sam se zapitao Bože što joj bi? Iskreno, jako mi je žao gospođe jer koliko vidim stvarno je u problemu, stoga sam želio s vama podijeliti ove informacije o BAR da vidite kako ni ovo nije toliko bezazleno koliko mi držimo da je.

pozitivna energija

Evo cijeli dan sam pun pozitivne energije. Ne želim se žaliti (dapače), ali ipak mi je nekako čudno. Kad bolje pogledam, sve mi ovih dana ide ne tako dobro. Vjerojatno je caka u vremenu, jer vrime ode kod nas u Dalmacije ja ka i u lito. Više neman šta nosit, jer duge rukave stvarno ne mogu, a od kratkih ništa neman popeglano.

Danas san cijeli dan proveo na nogama. Ne znam je li to dobro, zapravo ne znam koliko je dobro, s obzirom da imam temperaturu. Sinoć me glava boljela za popizdit jako. Mislio sam da će mi mozak prsnut. Cijelu večer sam zavijao kao malo dijete (sreća što sam sam u stanu), ali bol je stvarno bila neizdrživa. Temperatura je bila 39,5 stupnjeva, što sigurno nije malo. S jutrom ode i glavobolja, a kako noć pada, tako se i ona vraća, fibra se diže ali ne da mene moja pozitivna energija. Danas mi je smiješno (sinoć ni najmanje) kad se sjetim da mi je napameti bilo nešto u stilu, šta ako mi se mozak pokvari, pa više ne budem sposoban zapamtit ništa za ispite?!?!?!? Fobija… hahaha, ali znači da ipak volim svoj faks, i da ga želim, iako ovih zadnjih par mjeseci bježim od njega k'o ovca od noža. Računam ja ono, daleko od očiju daleko od srca (ili kako već ide).

Nego, da mi bar ova energija dođe ponovno u četvrti mjesec kada su mi ispiti, bar pola ovako pozitivne. Ma sve bi dao! Dao bi ništa jer zapravo ništa imam, ali bitna je volja za dat – kao da bi dao sve. Ali stvarno je čudna ova energija, kad je trebaš nema je, a kad je trebaš manje, onda je imaš k'o u priči. Ali zar tako nije sa svim stvarima u životu?

Neću se sada razvezati o lošim stvarima (iako mi malo trebe). Zapravo ne želim ovu pozitivnu energiju tjerati. Nije ni najmanje pristojno; to bi bilo kao da tjeraš gosta (a gosta se ne tjera; iako svakog gosta tri dana dosta – e bogami za ovoga bi poželio da stoji što duže). U petak sam išao s mamom i sestrom na večeru. Sestra častila (hahaha, to je nezamislivo čudo). Inače, mala puna para: nešto 'ala Zagora stina. Išli smo u kineski restoran. Naravno, moja preporuka! Pretpostavljao sam da im se neće svidjeti, i računao sam pa dobro ide nas troje, ja ću svoje sigurno pojest (već sam bio i jako mi se sviđa), a bar jednoj od nje dvije se neće svidjeti, pa ću i njeno pojest (i sad se ja pitam otkud ovih 8 kila suficita, jel'?). Prevario se gadno, svima se sviđa! Dobro, porcije su obilne pa sam se najeo… iako bi još jednom onaj pohani sladoled… ne znam je li to kineski običaj (valjda je, zašto bi bio u njihovom restoranu i na njihovom meniju – ali ništa me više ne bi začudilo).

Već mi se sada ne ide sutra na faks. Tlaka mi je ići na vježbe. Znam da bi trebao, ali sam obećao da neću odluku donijeti do ujutro. Srećom vježbe su u podne pa ću ujutro moć još razmišljat da li ići ili ne. Imam već nekoliko minusa, i kao trebao bi ići, ali ako dođem na faks riskiram da vidim one koji prolaze preko veze, one gadljive i umišljene ljude, koji čak misle da su najpametniji. I nije sporno što oni misle, problem je u tome što su oni za profesore budući stupovi našeg Rvatskog društva… ok, evo počeo sam se opet ljutit, zato bolje da ne pričam o faksu.

Nego, tko zna, možda ova pozitivna energija dolazi sa glavoboljama? Uh, ovo je sada pravo pitanje biti ili ne biti?

Trebaš pisati KRAĆE postove!

Ovaj post ću pokušati napisati što kraće, iako (kao što ste vjerojatno primijetili, volim pisati duže). Naime, javila mi se jedna draga prijateljica (inače, samo sam rijetkima javio da tipkam blog – neka ga pokušaju sami naći) i savjetovala me da mi postovi budu kraći. Kaže ona meni: «Nemaju ti ljudi vremena danas čitat duge postove». Pa rekoh, cura je dugo u ovim vodama, sigurno zna bolje. Stoga ću pokušati (akcent je ipak na tome) napisati malo kraći post nego inače.

Odmah da kažem da mi se javio otac danas. Gle čuda! Nakon što sam se cijelo vrijeme grizao (više podsvjesno, ali ipak itekako svjesno) što se događa. Njemu je bilo čudno što ja ne zovem, pa je sam htio provjeriti koliko ću dugo ja izdržati. Malo sam se naljutio pa sam mu rekao kako imam prepuno posla da bi se igrao gluhih telefona, i uostalom nismo više djeca. Ma naću se više oko toga nervirat, što bube bit će!

Mama mi je danas bila na kontroli, ide nabolje. Sutra smo opet u bolnici, eh, gotovo svaki dan – mislim da mi i ne bi bio problem studirati medicinu čega sam se sve nagledao. Čak mi je nekako sada i ovo bolničko osoblje sexy, ali opet, po onom principu hvali more drž' se kraja, mi je draža moja struka. Usput mama se više ne boji toliko vožnje… iako još pije tablete za smirenje. Tu i tamo ja koju kriomice pokupim. Znam da nije dobro, ali zbilja spavaš spokojno kad ih uzmeš. A kako mi sna ovih dana treba više nego ikada, onda mi dođu samo tako. Kad bih imao malo više novca otišao bih malo kod psihoterapeuta (iako je to ovdje još uvijek tabu tema). Ovih dana sam vidio da me muče mnoge stvari: mnoge sadašnje, neke iz prošlosti, a i veliki broj onih u vezi neizvjesne budućnosti. Šteta, morat ću biti sam sebi uho za slušanje (valjda ne i rame za plakanje) Srećom tu su ipak neke drage osobe, a i ovaj blog – bar ovako virtualno.

Unatoč svim trčanjima, uspio sam srediti sve papire. Ne znam da li je to mehanizam borbe protiv stresa ili što već, ali u svakom slučaju je korisno. Tako sam sredio cijelu kućnu arhivu papira i to po važnosti i kronološki. Kupio sam si 5 registratora i naljepnice za registratore te se bacio na posao… hehehe, jako sam zadovoljan, a i dobar posao je obavljen. Inače, ne da su mi prije papiri bili razbacani (to je gotovo kao smrtni grijeh za mene, hehehe), ali su svi bili na jednom mjestu. Ovako je ipak preglednije kad imaš sve po godinama, i unutar godina po objektivnoj i subjektivnoj važnosti.

Na ovom blog serveru (a tko mi je rekao da ga uopće izaberem?!) nemam brojilo posjeta. Pretpostavljam, pošto nisam radio nikakvu promociju bloga, a i mali broj poznatih zna za njega, kako nema puno posjetitelja. Sada se pitate zašto je to bitno? Ne radi moje popularnosti, nego zbog toga što sam danas dobio na mail za potpisati jednu peticiju. Radi se o sucu Općinskog suda u Rijeci koji je ubio onog labradora (više ćete pronaći na stranici, a vjerujem da oni koji su iz RH itekako dobro znaju za slučaj – danas je čak bio na Kontaktu Nove TV gdje je to Hloverka na svojstven način pri kraju obznanila široj javnosti). Evo link: http://www.petitionspot.com/petitions/judgekilledadog . I sad ako bar netko prvi put upravo na mom blogu čuje ovu vijest i potiše ovu peticiju bit će mi iznimno drago.

Joj po glavi mi se vrte mnoge teme za iduće postove, stvari o kojima bi htio progovoriti… imam osjećaj kako da imam vremena bih pisao stotine i stotine stranica (naravno, ne uvijek najkvalitetnije, ali to nije uvjet, šala!). Pozdravljam vas sve pošto sam već prešao zadanu normu (hehe) gibam da opet ne budem ukoren.

Koliko treba proći za reći dosta?

Prošlo je već nekoliko dana od zadnjeg puta kada sam se čuo s ocem. Čudno je to što ne zove, čak i zabrinjavajuće. Inače čujemo se svaki dan. Znam, srećom, da mu se ništa nije dogodilo. Međutim on jednostavno ne zove?! Niti mail nisam dobio! Stvarno mi je čudno što se događa? Razmišljam, pa dobro, možda ima previše posla? Ali znam da nema! Jer da ima ne bi zvao druge. Uostalom, i sestra mi je rekla da se s njim čuje svaki dan?! Pravilo je (koje je inače on uspostavio) da on uvijek zove, a ja njega samo u hitnim slučajevima ili kad mi baš nešto treba važnije. WTF mislim si sada? Da li sam nešto rekao u zadnjem razgovoru, jesam li možda nešto učinio čime sam ga mogao uvrijediti. Zbilja mi napamet ne padaju nikakvi pravi razlozi. Doduše, da odmah razjasnim. Zadnjih par puta kada smo se čuli često smo znali mučati u slušalicu. Bilo mi je neugodno, ali nisam htio prvi govoriti. Uvijek ja prvi počnem nešto govoriti, ono diplomacije radi. Nisam htio iz čistog razloga što bi se svaki razgovor sveo na to kako moram požuriti sa studijem, kako će me vrijeme zgaziti, točnije njegova konkluzija bi bila da me vrijeme već lagano pregazilo. Iako me to jako živcira, i iako mi on ne plaća faks, uvijek bih prešutio to. Dapače, odgovarao bih za znam, da, hoću i sličnim potvrdnim sranjima. Sve do zadnjih par puta kada bi u pravilu mučao, ili bi odgovara: to si mi već rekao.

Vjerujem ja kako on pila u najboljem cilju, ali par puta sam mu već eksplicite rekao kako mi to ne pomaže, dapače, kako mi samo odnemaže time. Da sam ja kojim slučajem tip osoba koja izlazi svaki vikend vani, ono pijanka, zabava, spavanje do podne preko tjedna, rekao bih sam sebi kako mi on to ima pravo govoriti. Iako bi i tada bilo diskutabilno, jer pitanje je što znači biti mlad, i zapravo kako se tada treba ponašati? ALI ne, ja sam sasvim suprotno od toga; čak se i nekad sam kažnjavan što se zatvaram u kuću i ne izlazim (bar ne toliko) jer znam da sam zaribao sa ispitom ili nešto tako slično. Odnemaže mi tako što se ja poslije tih njegovih poziva obično iživciram i uhvati me tolika ljutnja da se jednostavno počnem derati po glavi (dok to uopće i ne primjećujem). To me nekako smiruje. Ali vidim da mi uništava kosu, jer sam cijelo tjeme prekopao. Da ne govorim što mi radi živcima; teško mi je zaspati navečer, razmišljam i uvijek me čini tužnim.

Tragično je to što s njim ne mogu imati nekakav zajednički jezik po tom pitanju. Čak mi je mama rekla da joj se jednom žalio kako mu ja uvijek nešto kontriram u diskusiji. Možda iznošenje mog stava njemu izgleda kao svojevrsna kontra, ali zbilja mi nije ni na kraj pameti kontrirati mu – jednostavno ne vidim smisao?! Ono što ja često radim jest iznosim nekakve činjenice, podatke koje sam negdje vidio. Neću se upuštati u nekakve diskusije ako sam tu na tankom ledu, ili ću se bar ograditi pa ću reći kako je to moje mišljenje, a ne znam je li točno ili nije. On s druge strane to ne znam, to je njemu enigma ili bolje reći svijet nepoznanica. On uvijek sve zna, i uvijek govori točno – tako bar on misli. Shodno tome, sve što je suprotno onome što on kaže je kontra. Otud i taj (ne)objašnjivi jaz u komunikaciji.

Sada kad već ne zove opet se sekiram, i ne znam zašto. Zar to nije ono što sam želio? Izgleda da nije; ja bih vjerojatno želio da on zove često ali da ne moram biti diplomata tipa: kakvo je vrijeme, i uobičajene već otrcane teme razgovora. Zar tražim puno?

Možda mu smeta što sam se jako posvetio mami? Tko zna, ne bi me ni to puno začudilo. Ali ako je to problem, onda neka je, uopće me nije briga. Žena samo što nije poginula, cijela polomljena, u bolovima i praktički ovisna o tuđoj pomoći. Što bi ja trebao učiniti nego joj pomagati i biti na raspolaganju 24/7. Trebao bi biti na fakultetu polagati ili učiti za ispite? Na kraju krajeva ako je tko to zaslužio onda je to ona. Čak mi je i ona danas na telefon rekla kako misli da je ovo kraj slučaja između mene i njega. Tko zna, ako je tako onda neka bude. Ja sam spreman reći OPROSTI, ali ne za nešto što predstavlja mene, nego isključivo za nešto što sam učinio nenamjerno i što je nekog povrijedilo… ne mogu se ja neko izvinjavati jer sam ja ja. Mogu se pokušati promijeniti, ali to ovdje nije slučaj… uostalom, ako ću se mijenjati onda ću se mijenjati za ljude koji će to znati cijeniti, i za svoju korist.

Jednom prilikom davno prije smo se bili posvađali, i nismo se čuli nekih 15-ak dana. Razlog je bio što sam ja rekao da ga više neću slušat jer sam se: «najeo njegovih sranja (oprostite na izrazu)». Do toga je došlo tako što smo sjeli za ručak, i s nama je bila jedna gospođa (kućna pomoćnica i osoba koja se brinula o staroj baki). On je očito bio raspoložen za driblanje taj dan. Pa je cijeli ručak propovijedao kako ga je moja majka prevarila, kako mu je ukrala godina i godina života, kako bi volio da je nikada nije upoznao. Ja sam na to poludio bacio tanjur uz već poznatu izjavu. Hehehe, mislio je da neću tako reagirati ispred tuže žene u kući, ali gadno se prevario. Na koncu sam ja opet prvi kontaktirao njega na nagovor mame, jer kao nije lipo da ne komuniciramo.

Znam da ne bi KAO bilo u koristi da ne pričam s ocem. Prvenstveno zbog toga što KAO nije lijepo, i bilo bi puno bolje U PRAVILU da se ima dobar odnos s roditeljima. Druga stvar, je što ta osoba ima puno veza i utjecaja što je nažalost u ovom usranom hrvatskom društvu presudno. To će mi sutra sigurno zatrebati kod stažiranja i eventualnog zapošljavanja… ALI unatoč svemu tome, spreman sam reći DOSTA jer ja ću radije sam kročiti po svijetu, i neka mi bude teško, pa kad nešto nekad postignem (a znam da hoću) znat ću da sam to sam izgradio. Uostalom, pa što da mi bude teško, kao da mi je sada lako? Bolje to nego poludit i završit ne kod psihoterapeuta, već kod psihijatra... mislim da mi to ne treba (mislim na psihijatra), bar ne još, jer bi to onda bilo već i više nego puno.

Digni glavu i idi naprid!

Zbogom Veljačo!

Evo ode i ova veljače 2007. g. Htio sam reći da mi je ovo bio nekako najkraći mjesec, hehehe, što i definitivno je. Ali ne samo kalendarski, bio je on meni kratak u smislu slobodnog vremena. Kako mi je siječanj bio onako, bilo bi najbolje reći, mamuran (ali ne od alkohola!) očekivao sam da će veljača biti aktivna i uspješna. Doduše bila je ona i više nego aktivna, zapravo i prenaporna ali, istine radi, i jako neuspješna. Što reći osim da sam pao ispit, bio poprilično bolestan, da mi je mama imala tešku prometnu nesreću (srećom dobro je, inače mogla je više ne biti s s nama), zapao u male financijske poteškoće, pukla mi cijev u WC-u i još mnogo malih ali zamornih gluposti.

Sada kada ovo vidim skoro da se ne sjećam kada je uopće bio početak ovog najkraćeg ali brate meni i nekako iznimnog dugog i izuzetno stresnog mjeseca. No početak više nije ni bitan, hvala Bogu što je gotov!

Kaže meni jedna prijateljica iz Estonije kako ne vjeruje u Novu godinu, ali isto tako postoje neka pravila pa joj je tako siječanj nekako najbolji mjesec jer je još uvijek u nekakvom easy going way-u, veljača je prekratka da bi nešto konkretno radio pa se obično sređuje papirologija od prošle godine (inventure i slične stvari), a ožujak joj je mrzak i odvratan. Em je dug, em je stvarno mjesec za zasukat rukave, tvrdi ona.

Ne vjerujem nešto posebno u dan Nove godine, i stare gluposti koje se oko tog po meni običnog dana pričaju. Međutim, mislio sam da će mi ova godina biti puno bolja nego prošla. Ali bogami kako je krenulo (a po jutru se dan poznaje, tako bar kažu) bit će ovo godina svinje u svinjskom i svakom drugom smislu.

Koliko se sjećam davno prije je, a i u starorimskom carstvu (i to konkretno prije nove ere) godina počinjala s ožujkom. Znam da se nešto kasnije dodavalo 2 mjeseca i početak je vraćen s ožujka na siječanj. Ne mogu se dobro sjetit koje je to godine bilo (a nemam volje istraživati sada). Mislim da je to bilo negdje od 150 do 50 g. p. n. e. No to sada nije ni bitno toliko. My point is kako ću zamisliti da je danas Stara godina, a sutra zapravo Nova godina. Već sam rekao da ne vjerujem u to Nova godina, ali možda je vrijeme da počnem.

Eh kako sam stvarno odlučio da će sutra biti Nova godina, i da će svi moji problemi (ajde dobro, bar većina) ostati u ovoj šugavoj veljači (i prcoljku od godine), radujem se novoj (DOBROJ) godini… godini zdravlja, prosperiteta u svim vidovima života. Nadam se da ne tražim puno?! Ali vidjet ćemo vrlo brzo.

Stoga dragi moji, sretna vam svima moja Nova godina i neka vam ova bude jednako dobra Doduše ako vam je kojim slučajem ova prava nova godina (za mene skoro pa stara) krenula dobro, onda nemojte slaviti ovu moju nego uživajte dok možete. Ovo me sada podsjetilo na jednu jako lipu Vodafone reklamu:

Zapamtite: Make the most of now, jer kako to moja mama sada kaže: danas jesi a sutra te već nema; a mi gotovo uvijek uzimamo život zdravo za gotovo!!! To je mora bit ljudski?!

Kakvi su Hrvati vozači?

Općenito u životu ne valja generalizirati, jer u svakom žitu ima kukolja. No, ako bismo uvijek svima pristupali individualno bilo bi jako teško donijeti zaključak primjerice na ovakva ili slična pitanja. Kakvi su Hrvati vozači? Nedavno je bilo provedeno jedno istraživanje u kojemu su se vozači iz Hrvatske sami izjašnjavali o tome što misle kakvi su oni vozači. Rezultati su bili itekako pozitivni jer se većina (mislim da je postotak bio nekih 60-ak posto) izjasnila kao jako dobri vozači, što bi pak značilo da su Hrvati izuzetno samouvjereni kada je u pitanju vožnja.

Nažalost ne znam kakve su usporedne statistike u drugim državama, ali najblaže rečeno ovakav rezultat me čudi, zapravo kako bi Hamlet rekao: Nešto smrdi u državi Danskoj. Srećom, radi se o istraživanje, zapravo bolje bi bilo reći o upitniku, i naravno da će odgovori biti subjektivni, stoga nije ni čudno što je rezultat takav kakav je.

S druge strane, imamo totalno drukčiju situaciju. Ljudi u prometu ginu masovno, i to obično mladi ljudi. Brizne koje postižu naši vozači na cestama (hmm, oprostite mislio sam reći na putevima) su impozantne. Kada biste dali i Michaelu Schumacheru da malo vozi našim cestama, bez obzira na njegov talent i iskustvo siguran sam kako on baš ne bi imao neki «guts» voziti tako brzo. Naravno, o petku i suboti navečer ne treba posebno ni pisati, tada je lutrija da ćeš doći doma živ.

Novi, sada već stari Zakon o sigurnosti prometa na cestama koje je donio Hrvatski sabor još 2004. g. i danas radi trzavice među vozačima. Velika većina Hrvata nikako ne može prežaliti ovim zakonom ukinutu odredbo od 0,5 promila alkohola u krvi. Ja još uvijek vjerujem da su Hrvati puno bolji uz ispijanju alkohola nego u vožnji. Eh, kada je to ljeto donesen spomenuti Zakon, bila je kod mene jedne prijateljica iz Njemačke. Inače, cura je pravnica i pozna nešto slabo Hrvatski jer su joj roditelji iz Hrvatske. Ona se nikako nije mogla načuditi kakva je ovo zemlja u kojoj se toliko bure stvorilo oko tih 0,5 promila. Televizija, radio i Internet su bili puni tekstova o zakonu i pogotovo o odredbi kojom je dozvoljeno 0,0 promila alkohola u krvi ukoliko se vozi.

Danas je stanje pola pola. Koliko sam čitao većina Hrvata je ipak da se ostavi odreda 0,0 promila, ali vlast ne bi li možda skupila koji politički bod prije izbora, će najvjerojatnije izmijeniti navedenu odredbu i ponovno vratiti 0,5 promila. Oni to obrazlažu činjenicom da se broj poginulih na Hrvatskim cestama nije znatno smanjio, te da su sada detektirali kako je najveći problem ipak brzina. Hehehe, ajde kada vrate vidjet ćemo hoće li se onda broj smanjiti, jer baš me zanima koliko dobro voze pijani vozači? Odmah da se ogradim, kaže meni moja profesorica kako vozači nisu pijani kada imaju 0,5 promila alkohola u krvi, ali kako im je sposobnost opažanja i reagiranja ipak umanjena… blago nama onda. Naravno, ovo uzimam stajalište prihvaćam i ja, nisu oni pijani i neka ljudi voze! Mislim da bi čak i sada kad Hrvatska mijenja Ustav trebalo uvesti i pravo po kojem Hrvati smije upravljati motornim vozilom s 0,5 promila alkohola u krvi. Tako da se slučajno ne bi nikada više dogodilo da nekome padne napamet donijeti ovakvu zakonsku odredbu.

Druga stvar koje Hrvati u pravilu nisu svladali je paljenje svjetala tijekom vožnje. Propisano je kako kratka svijetla ili tzv. pozicija moraju biti uključeni tijekom vožnje. Ovo je donedavno bio jako veliki problem, ali moram priznati da se situacija ipak značajno popravila (zaključujem čisto na temelju opažanja vozača koji je svakodnevno u prometu). Prije kad bi vozio i vidio nekoga da ima uključena svjetala, to je bilo kao da vidiš crnca u Imotskom. Ono što je veći problem od svjetala je zapravo žmigavac ili pokazivač smjera. Hahaha, to nam nikako nije sjelo. Stvarno je kompleksno pomaknuti ručicu malo prije nego što želiš skrenuti kako bi, ako ništa drugo, onda bar kolegijalno upozorio vozača iza sebe da ćeš uskoro skrenuti na lijevu ili desnu stranu. Inače, u RH bi se kada se automobilom upravlja unatrag (u rikverc) trebalo upaliti sva četiri pokazivača smjera. Kada to ja napravim prilikom izlaska iz garaže ili na parkingu, onda meni moja rodica kaže: Pa ti si meni toliko smišan sa tin tvojin žmigavcima. Što reći, osim da cura ima vozačku i predstavnik je, po meni, tipičnog hrvatskog vozača.

Pojas, koliko primijetim upotrebljava sve veći broj vozača… ali ona starija generacija, i pogotovo oni koji imaju malo veći trbuh, to ne čine. Valjda oni misle da su toliko dobri vozači da njima pojas ne treba. A ovi drugi s većim trbuhom vjerojatno računaju na bar nekakvu korist tog sala. I jedni i drugi su mi super, i obožavam ih vidjeti u promet.

Kada se slavi Božić i dočekuje Nova godina onda je kod nas, kao u ostalom i u većini svijeta, običaj da se okite kuća ili stan, okućnica itd. Hrvatima je tako došlo na pamet pa zašto ne bi okitili i automobil. Ne bi ideja bila loša da time ne krše zakon, ali eto, jebeni zakon je prestrog pa zabranjuje sva svjetla plava ili drugih boja koja se nalaze na vozilu. Ipak, veliki broj onih mlađim, nabildanih i izuzetno inteligentnih mladih vozača vjeruje kako se to ne odnosni na njih pa i nije raritet da ćeš naići na vozilu u Hrvatskoj koji ima po sebi neke plave svjećice i sl. Ja ih od milja zovem jelkice. Jelkice furaju stil kao da su oni nekakvi, samo malo da se sjetim kako se ono kaže, početak tjuniranja (ako se tako piše?!) automobila. Doduše jelkice idu i malo dalje, pa petkom i subotom prakticiraju trke iz serijala igrica Need for Speed. Kako se serijal igrica Need for Speed odvija u virtualnim gradovima, onda su oni shvatili da i oni smiju voziti u svojim gradovima te svoje tjunirane automobile. Doduše, caka je ovdje riječ VIRTUALNO što očito oni nisu shvatili. Sve je to ok, nema što, samo je zajeb kada se razbiješ ne možeš nikako staviti uključiti restart, a bogami ni escape… mislim da tek tada shvate što je značilo ono virtualno od gore. Nažalost mnogo puta je kasno, ali što je bilo bilo je, ili bolje ono naše, hrvatski je: "Tko je jamio, jamio je!"

Inače, vjerujem kako manje-više svi znaju kakva je gospodarska situacija u RH. Shodno k tome bi se dalo zaključiti i kako mnogi Hrvati u pravilu voze samo u lijepoj našoj (doduše, dalo bi se o ovome raspravljat, pogotovo tijekom zime i odlaska na skijanje). Ali amo ipak biti realni pa reći da velika većina nikada nije vozila van Hrvatske ili ako je vozila to je bilo u susjednim zemljama (istočno, u pravilu) gdje su ceste i uređenja manje-više ista kao i naša.

Došla meni rodica iz Amerike (USA), inače cura je odavde i oko svojih 18-19 godina je išla živjeti i studirati tamo. Sada ima skoro 30 godina. Položila je ona ovdje i vozila dok nije otišla u Ameriku. Kako je temo malo drukčije nego kod nas morala je položiti i njihov vozački. Živila tamo znači nekih 10 godina, vozila non-stop, i bez ikakvih problema. Eh, vratila se ona sada ovdje i zajeb; što? Ne zna cura vozit! Pa kako? Jednostavno! Ovdje je sve fucked up, od vozača do prometnica, od znakova do pravila! Tako bar ona kaže. Ma drugi vozači su mi preblizu, obično mi se nasade na kraj vozila kada stojimo na uzbrdici, prestrojavaju se prebrzo i bez signalizacije, ulijeću izlijeću k'o ludi; to su neki od njenih odgovora kada je pitaš što konkretno ne valja. Uglavnom, pametno je ona zaključila kako je bolje da nju voze dok je ovdje, a kada se vrati doma onda će lipo nastaviti voziti na širokim prometnicama, u velikom autu.

Pametni ljudi su se odavno prilagodili zakonu i zdravom razumu, jer je ovaj konkretan zakon zapravo ništa drugo osim propisivanja normalnog. Ne bi se isto moglo reći i za ostale, ali ovaj nema nekih velikih gafova.

Normalno da se svakome može dogoditi da stisne papučicu malo više, jer mu je kao priša, ali on sigurno tako ne vozi svaki dan. Međutim, nije problem u pametnim ljudima, skoro nikada nije ni bio, problem su ovi drugi koji su nasuprot pametnih. Ne znam kako se ono kaže za njih, ali amo biti korektni pa ih nazvati nepametnima.

I što sada, imaš grupu pametnih i grupu nepametnih; i jedni i drugi su svaki dan u prometu; i za jedne i za druge vrijede ista opća pravila; ali jedni ih poštuju, a drugi ne poštuju.

Odgovor je vrlo jednostavan, počnimo primjenjivati Zakon o sigurnosti prometa na cestama, i nemojmo dopustiti da nema policijskih patrola na cesti, ili da slučajevi odlaze u zastaru na prekršajnim sudovima. Nema novca koji može vratiti jedan jedini život koji je izgubljen na hrvatskim prometnicama (a tih je nažalost mnogo).

Mislim da ne trebam posebno napominjati što mislim kakvi su Hrvati vozači. Sretno svima u prometu!

Početak

Dugo već se opirem ovoj blogomaniji, međutim izgleda da je došao kraj i mojoj borbi. Spustio sam mač i predajem se. Ne bih doduše rekao da je to bila borba protiv vjetrenjača jer mi je to svojevrsni sinonim borbe protiv nečeg lošeg ali jačeg (većeg). Ovo je bila jednostavno borba protiv lijenosti. Štoviše, čak mi je i drago što sam se napokon odlučio uhvatiti u koštac s tipkovnicom i slobodnim vremenom, te pokušati napraviti nešto dobro, zanimljivo i nadasve korisno.
Koliko će ovo što radim (hmm, što ću raditi) biti dobro i zanimljivo ne znam. Korisno će biti sigurno meni, a nadam se i vama. Kako meni? Pa jednostavno! Ponekad mi treba netko da se malo izjadam, ispričam, otvorim ne bi li mi bilo lakše. Kako mi je sve teže i teže naći takve osobe (a ne mogu uvijek opterećivati iste, bez obzira koliko ima bio drag), mislim da je ovo pravo vrijeme da svi vi potencijalno postanete moji ljudi od povjerenja i savjeta. Naravno, ne trebate se bojati, jer ne postavljam ja neke uvjete osim da kažete što mislite, a kako je to (kažu) u prirodi čovjeka onda se nadam da će tako i biti.

Ovo je prvi post pa bi bio red da se malo i predstavim. Imam 20 i nešto godina. Neka ovo nešto ostane svojevrsna zagonetka. A za vas koji se mislite e pa koliko je to nešto, odgovorit ću da je dovoljno. Dovoljno za što poželim, jer punoljetan sam u svim državama svijeta (bar koliko znam). Doduše i više je od dovoljnog, nekada se osjećam čak i malo staro. Možda po godinama ne biste rekli, ali eto postoji nešto što se zove životna škola. Ista ta čovjeka učeći zapravo i čini starim, što nije toliko negativno, međutim, kada nekada imaš osjećaj da si najstariji 23 godišnjak (odlučio sam da više ne bude zagonetka), među tvojim vršnjacima onda to i nije toliko dobro.
Studiram i pokušavam biti uspješan student. Izgleda da mi to sve teže i teže ide, zbog ovih i onih razloga. Izgleda kao da će ovo ipak ostati samo na pokušaju. Doduše, još uvijek samouvjereno (čak pomalo pretenciozno) mislim da sam dobar student i da ću jednog dana biti dobar u ovome što radim, iako se možda po rezultatima to ne bi moglo reći. Eh, moja obrana je da su rezultati splet svakojakih okolnosti (i objektivnih i

subjektivnih, ali nažalost i onih viših i nepredvidivih).

Imam prekrasnu mamu. Ne aludiram ovdje na njen izgled, već na osobnost. S njom imam posebno dobro izgrađen odnos. Vjerojatno je to posljedica što smo u životu prošli mnogo toga. Djelomično je ona bila kriva za mnoge stvari kroz koje sam ja morao proći, a djelomično je situacija to nametnula. Bez obzira na to, uvijek mi je bila oslonac, i danas kada imam nekih problema znam da se njoj mogu obratiti. Da ne biste mislili kako mi je mama samo rame za plakanje i jadanje, znajte da sam i ja njoj to puno puta bio. To me zapravo natjeralo da odrastem mnogo brže nego što sam planirao, tj. hoću reći nego što sam trebao. Ali s obzirom na situaciju u kojoj se nalazim danas, iskreno ne žalim za tim. Možda biste mogli zaključit da je naš odnos med i mlijeko, ali to ne bi bilo baš najtočnije. Znamo se mi jako posvađati, ali ne mogu zamisliti da se ne pomirimo jako brzo.

Sestra mi ima 16 godina. I prava je pubertetlija. Pravi se hladnom iako to zapravo nije, jer da je, neke je stvari sigurno ne bi toliko pogađale. Strah me za nju. Bojim se da je malo zbunjena u smislu svoje uloge i onoga što želi. Nekako osjećam da sam joj ja uzor. Vjerojatno zato što misli da sam jači nego što zapravo jesam. Trudim se ostaviti na nju dobar dojam, pokazati joj da mnoge stvari može u životu i kad joj se ne čini da će moći, ili kad joj drugi govore suprotno. No, prije svega želim da zna kako sam ja tu, bez obzira gdje će drugi biti, želim da zna kako u meni ima potporu i da na mene može računati. Za razliku od mene, ona nema toliko dobar odnos sa majkom; vjerojatno zato što je krivi (ili možda ne shvaća) za neke stvari koje su bile. Njen odnos s ocem zbilja ne znam kako bi opisao. Ne mogu reći da je korektan, jer za to djeca u pubertetu nisu sposobna.

Sve u svemu, ona sa svojih 16 godina zna nekada biti pain in the arse, ali pokušavam se kontrolirati i ponašati kao odraslija osoba nego što zapravo jesam. Eto zašto ono od gore: najstariji 23-godišnjak.

S ocem imam korektan odnos. Ovakav tip odnosa me nikako ne zadovoljava, iako mislim da je on trenutno (a bojim se i ubuduće) jedini mogući. Znam da ni oca ne zadovoljava naš odnos, ali što ću ja. On je stvarno odraz života prije i situacije sada. Da je drukčiji odnos bi se začudio. Kako bih najbolje opisao taj odnos, čisto da vam malo približim, eee pa da, najbolje bi bilo reći to je po onom principu «što siješ to i ženješ»

Dok se s mamom znam posvađati, s ocem i ne baš. Ne idemo toliko daleko. Mi se možda samo porječkamo, ali se ne svađamo. Ne zato što imam dobar odnos, već zato što da se s nekim svađaš moraš biti i jako prisan, jer u protivnom te ne bi bilo briga pa se ne bi ni svađao (to je bar moje viđenje i nemojte ga uzimati za doslovno).

Inače, naši roditelji su razvedeni. To je ostavilo veliki trag na mom (a očito i na sestrinom) odrastanju. No, nemojte odah misliti sve negativno. Dobro, da se razumijemo nije bilo ni puno pozitivnog. Ono što hoću reći jest da ne bi ništa mijenjao, jer sve što se dogodilo me čini ovakvim kakvim jesam danas… zapravo možda hoću reći da nisam hrabar išta promijeniti jer me strah eventualne posljedice odnosno rezultata, ali o tome u daljnjim postovima.

Eh da, treba li spomenuti da dolazim ih Hrvatske. Ovo sam trebao napisati na početku (iako bi i tada vjerojatno bilo nepotrebno). Sada bih rekao da volim sve što vole mladi, ali to sigurno ne bi bila istina pa radije neću. Nekada moji ukusi (oko glazbe, odijevanja) po mišljenju moje prijateljice izgledaju više na ukus osobe nekih 35 godina ne na osobe naših godina. Ali ja sam takav, što ću J

Uglavnom, ovaj blog sam otvorio nakon dugog izbjegavanja, i to najviše potaknut raspravom (bolje bi bilo reći postom) s jednog drugog bloga... osoba s drugog bloga je jeko pametna i zanimljiva, a pisala je upravo o svojoj kćerki i razvodu, što me potaklo na razmišljanje i evo sada smo tu gdje smo.

Inače, samo da riješimo one formalnosti. Blog, kao što i vidite, nosi natpis Quod scripsi, scripsi, a značenje bi bilo "što sam napisao sam napisao", ali ja ne bi išao toliko daleko kao Pilate; dopustit ćete mi slobodu da nekad i ono napisano zapravo protekom vremena izmijenim… na kraju krajeva čovjek se uči dok živi, i unaprjeđuje svoje stavove tijekom cijelog života (ili se ja samo nadam da je tako). Blog sam nazvao "privatim" što je stara latinska riječ za privatno. Izabrao sam tu riječ jer će u ovom blogu iznositi privatne stvari života, i svoja mišljenja. Sve će to naravno, putem ovog bloga biti dostupno svima... zapravo više praktički i neću voditi svoj dnevnik, jer će ovo kao postati svojevrsni suspsitut dnevniku.

Kako ne bih dalje duljio jer će se ovo pretvoriti u jako dugi post (a ako bude predug sigurno će biti zamoran i za čitanje), te kako mislim da sam za početak rekao i dovoljno ovo će biti kraj prvog posta.